U jednome dnevnom centru u Bosni i Hercegovini svakodnevno se odvija tiha, ali herojska borba za dostojanstvo i dobrobit djece. Tim stručnjaka posvećen je djeci s poteškoćama, pružajući im pažnju, tretmane i podršku koja im je prijeko potrebna. To je prostor gdje se ljubav pretače u rad, gdje se strpljenje mjeri satima provedenim uz djecu, a empatija postaje temelj svake aktivnosti. No, jednoga dana, između zidova tog centra, dogodila se scena koja je razotkrila duboku pukotinu u našem društvu, pukotinu koja se ne može zakrpati lijepim riječima političara niti protokolarnim obećanjima.
Jedna defektologinja, radeći s djetetom, primijetila je da ono teško prati zadatke. Koncentracija mu je padala, oči su mu bile umorne, a tijelo tromo. Na jednostavno pitanje: “Jesi li ručao?”, dijete je tiho odgovorilo: “Nisam.” Možda nije ni doručkovalo. U tom trenutku, srce stručnjakinje nije moglo ostati mirno. Ljubav prema djeci i osjećaj odgovornosti nadjačali su sve protokole. Otišla je u kuhinju centra, pronašla nekoliko namirnica i za nekoliko minuta na stolu se našao topli obrok. Dijete je počelo jesti s takvim apetitom da je svima bilo jasno, ovo nije bio hir, ovo je bila glad. Glad koja razara iznutra, koja briše osmijeh i pretvara igru u borbu za osnovni opstanak.
No, ono što je uslijedilo pretvorilo je ovu priču u ogledalo našeg društva. Pred kraj obroka, u centar je stigao roditelj da preuzme dijete. Zatekao ga je kako jede, a zatim, gotovo stidljivo, ali iskreno upitao: “Ima li hrane i za mene? Gladna sam.” Defektologinja, zatečena, ali vođena istom empatijom, pripremila je još jedan tanjur. Roditelj je jeo brzo, gotovo halapljivo, kao netko tko danima nije osjetio sigurnost punog obroka. U tom trenutku postalo je jasno: ovo nije samo priča o djetetu koje je preskočilo ručak. Ovo je priča o obitelji koja živi na rubu gladi. O obitelji koja se bori s poteškoćama, siromaštvom i poniženjem, ali koja nikome ne govori o svom stanju, jer sram je često jači od potrebe.
Ova scena izazvala je šok među svima koji su je doživjeli ili čuli. Zar je moguće da u današnjoj Bosni i Hercegovini postoje obitelji koje nemaju ni osnovni obrok? Zar smo došli do točke u kojoj glad nije samo sjećanje iz prošlosti, već stvarnost sadašnjosti? Nije riječ o kroničnom siromaštvu koje traje desetljećima. Riječ je o obitelji koju je pogodila kriza, inflacija, poskupljenja hrane, rast cijena osnovnih namirnica. Riječ je o sustavu koji je zakazao, o politici koja je okrenula glavu, o društvu koje živi u uvjerenju da je glad iskorijenjena prije pedeset ili više godina.
I dok djeca i roditelji u tišini preskaču obroke, političari sjede u mekim foteljama, s masnim bradama i punim stolovima. Oni troše javni novac na luksuz, na hirove, na besmislene projekte, dok se za socijalne potrebe izdvaja smiješno malo. Grantovi za socijalna davanja postali su pro forma, mrtvo slovo na papiru, dokaz da empatija i odgovornost ne stanuju u institucijama. Oni ne znaju da postoje ovakve obitelji. Oni ne žele znati. Jer znanje bi ih obvezalo na djelovanje, a djelovanje bi im oduzelo privilegije.
Ovo nije priča o jednom djetetu koje nije ručalo. Djeca ponekad preskoče obrok, jer su bolesna, jer su razigrana, jer nemaju apetita. Ali ovdje nije riječ o apetitu. Ovdje je riječ o gladi. Ovdje je riječ o obitelji koja nema dovoljno hrane. Ovdje je riječ o društvu koje je dopustilo da se glad vrati, da ponovno postane dio naše stvarnosti. To je sramota koja se ne može opravdati. To je ogledalo u kojem svi mi vidimo lice države koja je zakazala.
Nije ovo poziv na pomoć jednoj obitelji. Ovo je poziv na buđenje društva. Jer ovakvih obitelji ima još. Jer glad nije nestala. Jer glad nije samo fiziološka potreba, ona je poniženje, ona je bol, ona je dokaz da živimo u društvu koje je izgubilo kompas. Dok političari troše milijune na luksuzne automobile, na nepotrebne projekte, na vlastite privilegije, naši sugrađani preskaču obroke. Dok se hvale rastom BDP-a i investicijama, djeca u tišini jedu topli obrok u dnevnom centru, jer ga kod kuće nema.
Ova priča mora biti ispričana. Ne zbog senzacije, ne zbog sažaljenja, nego zbog istine. Jer istina je da smo se vratili mnogo godina unatrag. Istina je da glad nije nestala. Istina je da su naši političari dopustili da se najosnovnija ljudska potreba, potreba za hranom, pretvori u luksuz. A istina je i da se empatija još uvijek može pronaći u srcima ljudi koji rade u dnevnim centrima, u ljudima koji ne zatvaraju oči pred tuđom patnjom.
Ovo nije samo priča o jednoj gladnoj obitelji. To je priča o nama. O društvu koje je zaboravilo da je čovjek prije svega biće koje treba jesti, koje treba dostojanstvo, koje treba sigurnost. Ako to ne možemo osigurati, onda smo zakazali kao zajednica. A oni koji su najodgovorniji, političari, zakazali su najviše. I zato ova priča nije samo emotivna. Ona je optužnica. Optužnica protiv sustava koji je dopustio da glad ponovno postane dio naše svakodnevice.
Javnost će se, čitajući ovu priču, najprije zapitati tko je ta obitelj. Živo će ih zanimati njihova imena, jer ljudska znatiželja uvijek traži lice iza priče. No, najmanje je važno tko su ti nesretni ljudi. Mnogo je važnije tko ih je doveo u stanje da im ponekad nedostaje i osnovni obrok, političari koji su svojim neradom, nebrigom i bahatim trošenjem javnog novca dopustili da se u našoj zemlji pojave obitelji koje žive s praznim tanjurom. Dok se traže imena gladnih, prava pitanja trebaju biti upućena onima koji sjede u foteljama i odlučuju o našim životima. Jer odgovornost nije na onima koji trpe, nego na onima koji su dopustili da se uopće mora trpjeti.
DOMOVINA
Ova priča ispričana je u potpunoj anonimnosti i služi kao ogledalo šire društvene slike, a ne kao izvještaj o jednoj konkretnoj obitelji ili centru.
