Tehnološki napredak u posljednjih 30–40 godina donio je čovječanstvu neviđene dobrobiti. Danas živimo u svijetu u kojem se fizički rad sve više zamjenjuje automatizacijom, algoritmima i digitalnim sučeljima. Ljudi se manje znoje za koricu kruha, a više koordiniraju, analiziraju, upravljaju. No, dok slavimo udobnost i brzinu, rijetko se pitamo: što smo izgubili? Što se dogodilo s čovjekom, s njegovom zajednicom, s njegovom svrhom?
Kraj jedne antropologije
Imam dovoljno godina da se sjećam vremena kada se radilo krvnički. Djeca su rano ulazila u svijet rada, pogotovo u ruralnim sredinama. Strojevi su postojali, ali mnogi poslovi zahtijevali su ruke, snagu, izdržljivost. Internet nije postojao, mobilni telefoni nisu postojali, a život je, unatoč svemu, bujao. Sela su bila generatori radne snage, a populacija je rasla. Do kraja osamdesetih, natalitet je bio stabilan. A onda, pad.
Tehnologija je počela mijenjati ne samo način rada, nego i način života. Sela su se modernizirala. Tržni centri, ambulante, škole, pošte, kafići, sve ono što je nekad bilo rezervirano za gradove, stiglo je i u ruralne krajeve. Selo je postalo ugodno mjesto za život, ali sve manje mjesto rada. Ljudi su se zapošljavali u gradovima, a selo je postalo utočište ili samo mala oaza mirnijeg života.
Žena u tranziciji: emancipacija i demografski paradoks
U tom procesu dogodila se tiha, ali nepovratna evolucijska promjena. Žena na selu više nije bila samo majka i domaćica. Postala je radnica, službenica… Automobili su omogućili svakodnevna putovanja u grad, a s njima je došla i ravnopravnost. Muškarci kuhaju, peglaju, čiste. Spolovi se više ne razlikuju po funkciji, već po slobodi izbora.
No, sloboda je donijela i paradoks: pad nataliteta. Obveze, posao, tempo, sve je to potisnulo majčinstvo. Dok su njihove majke rađale po pet ili šestero djece, današnja žena s dvoje djece već se osjeća ispunjeno. Frizura, odjeća, nakit… Sve čari modernog doba nisu mimoišle ni ruralnu ženu. I to nije kritika, već pokušaj razumijevanja zašto sela više ne rađaju.
Depopulacija kao tiha erozija temelja
Sela su počela pustjeti. Stariji su umirali, mladi su otišli, a djece nema. U dvadesetak godina broj stanovnika u mnogim ruralnim sredinama prepolovio se. Gradovi nisu dobili novu radnu snagu, a ni sela je više nemaju. Uvoz radnika iz stranih zemalja postao je nužnost. Tehnološki najrazvijenije zemlje, pogotovo u Europi, prve su osjetile bijelu kugu. Napredak je došao ranije, a s njim i problemi.
Religija, kultura i pitanje smisla
Neki sociolozi i demografi uzroke depopulacije vide i kroz religijsku prizmu. U islamskom svijetu, gdje je religija još uvijek snažno prisutna, natalitet je stabilan. Žene su i dalje majke, rađaju troje ili više djece, a karijera nije nužno zamjena za obitelj. U Europi, gdje je sekularizacija duboko zahvatila društvo, žena sve češće bira karijeru, udobnost, kućnog ljubimca. Dijete? Možda jedno. Drugo – ako se omakne.
Je li to znak emancipacije ili gubitka smisla? Je li sloboda bez svrhe zapravo nova vrsta ropstva? Religija ne određuje broj djece, ali određuje pogled na život. U društvima gdje je Bog prisutan, rađanje se ne doživljava kao teret, već kao dar. U društvima gdje je Bog izgnan, dijete postaje projekt, trošak, prepreka.
Imigracija kao posljedica evolucije
Pad nataliteta nije ostao bez posljedica. Europa, suočena s manjkom radne snage, nadomješta stanovništvo iz drugih zemalja, često iz islamskih. To nije nužno problem danas, ali dugoročno može biti. Ako se trend nastavi, Europa će za 20, 50 ili 100 godina izgubiti svoj kršćanski identitet. Zamjena stanovništva nije teorija, riječ je o čistoj demografskoj matematici. Primjer iz Bruxellesa, gdje je ime Muhamed još prije nekoliko godina bilo najčešće među novorođenim dječacima. Ovo nje iznimka, nego je najava što Europu očekuje.
Tehnologija je omogućila mobilnost, migraciju, globalnu povezanost. Ali je istovremeno pokrenula evolucijski proces koji mijenja strukturu društva. Promijenila je ulogu žene, oslabila je obitelj, ubrzala sekularizaciju i time otvorila prostor za demografsku preoblikovanje društva.
Tehnologija i čovjek: pitanje svrhe napretka
Tehnologija je čovjeku donijela moć. Ali je pitanje koliko sve to ima smisla? Uspjeli smo stvoriti svijet u kojem je sve dostupno, lakše nego ranije. U kojem se može praktično sve, ali se sve manje zna zašto. Evolucijski proces koji je pokrenut tehnološkim napretkom nije samo promijenio način života, promijenio je ontološki status čovjeka. Od bića koje je živjelo u zajednici, u ritmu prirode i tradicije, postali smo bića izbora, brzine i fragmentiranosti.
U tom procesu, žena je izgubila svoju civilizacijsku ulogu, ne zato što je netko to tražio, nego zato što je tehnologija omogućila da se ta uloga redefinira. Rađanje više nije nužnost, nego je pred ženu postavljeno kao opcija. Obitelj više nije temelj društva, nego samo jedna od mogućnosti. A društvo koje nije u stanju prepoznati važnost rađanja ne može znati ni zašto postoji.
Migracije koje nadomještaju demografski pad nisu samo ekonomska nužnost, one su civilizacijska posljedica i produkt tehnološkog napretka koji je iz temelja promijenio suvremeno društvo. Europa se mijenja. Međutim, te promjene nisu samo promjene po brojevima koji čine statistiku. Europa se mijenja po duhu. Ako se izgubi kršćanski identitet, izgubit će se i kulturna kohezija. A tehnologija, koja je sve to omogućila, neće ponuditi rješenje. Jer tehnologija ne razmišlja u ime čovjek. Ona je samo sredstvo koje ga mijenja.
Tehnologija kao ogledalo naše zrelosti
Tehnologija nije ni dobra ni loša. Ona je ogledalo. Pokazuje tko smo, što cijenimo, čemu težimo. Ako je koristimo da olakšamo život, a pritom zaboravimo živjeti onda smo promašili bit. Ako nam služi, ali ne znamo čemu služimo mi onda smo izgubili kompas.
Filozof Ivan Illich jednom je rekao da tehnologija ne postaje opasna kad je moćna, već kad postane nevidljiva. Kad je više ne primjećujemo, kad je uzimamo zdravo za gotovo, kad ne znamo gdje prestaje čovjek, a počinje stroj. Danas, u svijetu algoritama, umjetne inteligencije i digitalnih identiteta, pitanje nije više što tehnologija može učiniti za nas, već što mi možemo učiniti da ostanemo ljudi.
Jacques Ellul je još 1954. upozorio da tehnološki napredak ne slijedi moralne ili društvene potrebe, nego vlastitu logiku, logiku efikasnosti. „Sve što se može učiniti, bit će učinjeno,” pisao je. Po njemu, tehnika ne pita treba li nešto, ona samo pita može li. A kad se društvo podredi toj logici, gubi sposobnost da odlučuje o vlastitoj sudbini. Tehnologija tada ne služi čovjeku, nego čovjek služi tehnologiji.
Perica DUJMENOVIĆ
