Ponekad se čini da je lakše vjerovati u kamen nego u činjenicu. Lakše u oblik nego u dokaz. Lakše u piramidu nego u ono što ona nije.
U proljeće 2005. godine, Semir Osmanagić, bosansko-američki autor i samoproglašeni istraživač drevnih civilizacija, iznio je tvrdnju da se u okolici Visokog, gradića sjeverozapadno od Sarajeva, nalaze najstarije i najveće piramide na svijetu. Ne samo da su veće od Keopsove, tvrdio je, nego su i starije. Kako Osmanagić navodi, izgrađene su prije više od 25.000 godina. Glavna među njima: “Piramida Sunca”, smještena na brdu Visočica. Uz nju, navodno postoje i “Piramida Mjeseca”, “Piramida Zmaja”, “Piramida Ljubavi” i “Hram Majke Zemlje”. Sve to, povezano mrežom podzemnih tunela, energetskih polja, orgonskih zraka i kako je kasnije tvrdio “kosmičkim internetom”.
Osmanagić je pokrenuo iskopavanja, osnovao arheološki park, privukao volontere iz cijelog svijeta i stvorio turističku atrakciju koja je Visoko pretvorila u balkanski Teotihuacan. Međutim, znanstvena zajednica nije bila impresionirana. Geolozi, arheolozi i paleontolozi iz Europe i Amerike jednoglasno su zaključili: radi se o prirodnim formacijama poznatim kao flatironi — brda nastala erozijom i geološkim procesima, bez ikakvih tragova ljudske gradnje.
Europsko udruženje arheologa nazvalo je projekt “okrutnom prijevarom” koja šteti stvarnim arheološkim lokalitetima, uključujući srednjovjekovnu tvrđavu i rimske ostatke na istom području.
Geolog Paul Heinrich sa Sveučilišta Louisiana State izjavio je: “Nema apsolutno nikakvih dokaza da su te formacije piramide. To su brda. Točka.”
I tu bi, u nekom racionalnijem svijetu, rasprava završila. Ali ne završava. Jer dok znanstveni argumenti padaju jedan za drugim, vjera u piramide ostaje. I to ne kao znanstvena tvrdnja, nego kao emocionalna potreba. U raspravama s lokalnim entuzijastima ne pomaže ni kad im se citira sam Osmanagić koji priznaje da piramide nisu znanstveno potvrđene. Njihov „kontra argument“ ide u pravcu: “Pa nije ni Gospa u Međugorju dokazana, pa ljudi svejedno dolaze u Međugorje u velikom broju.” I tu se rasprava pretvara u misaoni slalom bez kočnica. Argumenti se zamjenjuju analogijama, analogije emocijama, a emocije frustracijom.
Fenomen bosanskih piramida nije izoliran slučaj. On je simptom šireg regionalnog trenda u kojem pseudoznanost postaje zamjena za identitet, utjehu i turistički potencijal. U zemlji gdje se znanstveni autoriteti doživljavaju kao dosadni skeptici, a YouTube dokumentarci kao objava istine, nije čudno da se geološki slojevi tumače kao energetski portali. Slične pojave imamo i drugdje: “sveti izvori” koji liječe sve osim zdravog razuma, “energetske točke” koje se nalaze isključivo na mjestima s lošim Wi-Fi signalom, i “duhovni vodiči” koji naplaćuju prosvjetljenje po satu. Sve to tvori paralelni svijet u kojem činjenice nisu prepreka, nego smetnja.
I dok se piramide u Visokom ne pomiču, raste potreba da se u njih vjeruje. Ne zbog arheologije, nego zbog imidža. Jer što zapravo znači vjerovati u piramide koje nisu dokazane? Znači vjerovati da Bosna, unatoč svemu, ima nešto monumentalno. Nešto što nadilazi rat, politiku, siromaštvo. Nešto što je starije od Egipta, veće od Meksika, važnije od znanosti. I to je ono što se brani, ne piramida, nego identitet. Ne kamen, nego potreba da se bude netko. Pa makar kroz betonske blokove koji nisu betonski, kroz tunele koji nisu isklesani, kroz energiju koju nitko ne može izmjeriti.
Bilo bi možda pregrubo tim ljudima izreći pravu dijagnozu. Ali onaj tko vjeruje u piramide samo zato da Bosna ima imidž taj ne traži istinu, nego utjehu. A utjeha bez istine je jeftina. I kratkotrajna. I maloumna.
PeD | DOMOVINA
