“Vidovice još krvare, al’ doći će dan, kad će mirno u slobodi snivati svoj san“. Već odavno zaboravljeni stihovi Posavina benda. Nije trebalo puno vremena od objavljivanja pjesme koju smo svi znali napamet da se taj san ostvari.
Ušli smo u naše zapaljeno i porušeno selo Vidovice u kom sam proveo skoro cijelo vrijeme rata. Upoznao mnoge divne i izuzetno hrabre i ponosne branitelje. Nažalost mnogi od njih nisu više s nama. Mnogi danas u slobodi snivaju taj obećani san, ali ih se ne sjećam iz tih ratnih dana u Vidovicama.
Možda taj san i nije bio predviđen za one koji su tu pjesmu s ponosom slušali i pjevali. Nisu oni krivi. Krivi su branitelji koji jednostavno nisu bili pripremljeni na mir i križaljke koje su dolaskom civilnog života popunjavali neki drugi vičniji olovci nego pušci i koji su to dozvolili.
Njih sada vidimo prilikom polaganja vijenaca palim braniteljima u prvom ešalonu u skupim službenim automobilima. Nisu mi oni tema niti će ikada biti nego su jednostavno upali u kontekst priče o jednom mom ponosnom i izuzetno poštenom i hrabrom branitelju Vidovica.
Prije desetak dana izlazim iz banke i sretnem mog starog ratnog prijatelja. Jedva sam ga prepoznao. Nismo se vidjeli skoro 20 godina. Život u ratnim vremenima spoji do tada potpuno nepoznate osobe i jednostavno dobijete novog brata. U miru se protekom vremena vratiš svom poslu i obavezama, a braću po oružju rijetko, a neke više i ne vidiš godinama.
Te 1992. godine imao je 25 godina. Sportski tip, pun pozitivne energije i veseljak. Cijeli rat je proveo sa puškom u ruci na prvoj crti. Nagledao se smrti i ranjavanja prijatelja, ali kako je kasnije sam jednom prilikom rekao, nije imao „sreće“ da ga šta malo zakači. Njegova legendarna izjava „da se mene pita u pregovorima ja bih dao Mostar za Đurića šumu, Lepnice i Jenjić“ mi je ostala u sjećanju.
Jednostavno nije ga zanimala viša politika nego isključivo obrana njegove Bosanske Posavine.
Popričali smo nekih desetak minuta i čini mi se da mu je cijeli život u njih stao. Oženio se i ima sina koji ne ispušta pivo iz ruku i svaku marku uloži u kladionicu. On od primanja ima samo par stotina maraka koje dobiva kao nezaposleni branitelj. Žena povremeno ide u Austriji čuvati i njegovati neku ženu iz Posavine koja je nepokretna. Zapaljenu kuću je poslije rata nekako uz donacije uspio osposobiti za život da bi mu poplava ponovno sve uništila.
Donacije su tada otišle u neke pametnije ruke, a njega preskočile, jer je tada radio kod nekog našeg poduzetnika na crno godinu dana na baušteli. Nekako kaže sastavlja kraj s krajem. Pomogao bih mu, ali vjerujte da bih ga uvrijedio da mu ponudim novac. Poznajem ga kao izuzetno ponosnog i nadasve poštenog čovjeka. Pozdravimo se i gledam ga kako odlazi prema bivšem „Klubu 92“, poguren, sijede kose i čini mi se bar 20 cm niži nego što sam ga poznavao.
Sjena od onog ratnika koji je četiri godine proveo u rovu pun energije, a sada je pregažen sistemom vrijednosti u miru gdje se jednostavno nije snašao. Iz poštovanja i njegovog dostojanstva neću navesti njegovo ime. Možda je on sam i zadovoljan svojim životom, jer kako mi sam reče, zdravlje ga još dobro služi. Nisam siguran da je onaj snivani san ovo što sada imamo. Prazne Vidovice i Kopanice bez dječjeg smijeha u kom je obnovljena škola pred zatvaranjem, a Jenjić u RS-u. Nitko još nije odgovarao za 12 masakriranih civila, a izgleda ni neće dok se naše branitelje progoni po nekoj zapovjednoj odgovornosti. Netko je i za to zaslužan, a to sigurno nisu branitelji poput mog dragog prijatelja. Veliki pozdrav svima ma gdje bili, a ovaj puta posebno našem napaćenom istoku.
Preuzeto sa: Facebook.com/Pizzeria Mafioso
