Željana Zovko je u posljednje vrijeme vrlo eksponirana i medijski forsirana političarka. Njezina karijera pokazuje da je stranačka struktura odavno prepoznala njezinu korisnost: bila je veleposlanica Bosne i Hercegovine, a zatim se, radi osobne koristi, kandidirala na izborima za Europski parlament Republike Hrvatske. Time je došla do funkcije koja joj je omogućila da nastupa u Bruxellesu, ali ne kao samostalni politički kapacitet, nego kao produžena ruka politike HDZ-a BiH.
Njezina uloga nije da oblikuje politiku, nego je njezina primarna zadaća da prenosi politike drugih. Ona odrađuje tzv. prljave poslove, izgovara ono što Dragan Čović želi da se čuje, ali što sam ne smije ili ne želi artikulirati. Upravo zato je mediji pod kontrolom HDZ-a BiH forsiraju i populariziraju: da bi „palila“ narod i testirala reakcije javnosti.
Paradoks “business modela”
U nedavnom gostovanju na RTV Herceg-Bosne, na pitanje kako objasniti “shizofrenu situaciju” u kojoj se BiH deklarativno zalaže za europski put, a istodobno se prijeti ratom iz dijelova sarajevske političke scene, Zovko je odgovorila da je riječ o smišljenoj strategiji elita:
„To je jedan dobar business model za one koji ništa ne trebaju raditi u životu osim prolijevati mržnju prema drugome. Oni opstaju zahvaljujući gluposti onih koji će ih birati za to što im obećavaju nemoguće,“ izjavila je Željana Zovko.
Time je politiku Sarajeva nazvala “business modelom”. No upravo ono što ona radi, nastupa kao glasnogovornica tuđe politike, bez stvarnog mandata građana, jest klasični business model politike. Njezini nalogodavci opstaju zahvaljujući obećanjima koja se ne mogu ostvariti, a ona je jedan od njihovih reprezentanata.
Čovićeva strategija skrivanja
Europarlamentarka Zovko već duže vrijeme nastupa kao neslužbeni glasnogovornik politike Dragana Čovića. Ona izgovara ono što bi Čović htio reći, ali procjenjuje da mu nije oportuno. Na taj način Zovko postaje produženi glas stožerne stranke Hrvata u BiH, preuzimajući rizik javnog nastupa i reakcija koje takve poruke izazivaju.
Čović je svjestan da mu je potreban glas koji će parati medijski prostor i prenositi ideje koje sam ne želi javno artikulirati. Za razliku od Milorada Dodika, koji otvoreno nastupa i često izaziva burne reakcije, Čović se odlučio na strategiju povlačenja u pozadinu. Njegova je taktika prepustiti drugima da iznose osjetljive stavove, dok on ostaje zaštićen od izravnih političkih posljedica. Zovko je u toj konstrukciji svojevrsni „probni balon“, osoba koja testira reakcije javnosti i međunarodnih krugova na ideje koje se u Mostaru oblikuju.
Treći entitet kao probni balon
Jedna od ključnih tema koju Zovko promovira jest Treći entitet. Ona je tu ideju javno artikulirala, primjerice u nastupu na RTV Herceg-Bosne, tvrdeći da Zapad postaje svjestan kako je federalizacija BiH kroz tri entiteta jedini model očuvanja cjelovitosti države. Takva teza otvara niz pitanja: tko je taj „Zapad“ i s kojim pravom se miješa u unutarnje uređenje jedne suverene države? Još važnije, tko je dao mandat Željani Zovko da u ime Hrvata u BiH zastupa takve stavove? Građani BiH su se referendumom 1992. jasno izjasnili za samostalnost i cjelovitost države, uključujući i Hrvate. Svaka promjena ustrojstva mora biti rezultat demokratskog konsenzusa svih naroda, a ne lobističkih inicijativa.
Zovko se pritom poziva na lobista Maxa Primorca, koji u diplomatskim krugovima promovira ideju Trećeg entiteta. No, za razliku od njega, Zovko dobro poznaje političku realnost BiH, pa je njezina odgovornost time veća. Jer ideja Trećeg entiteta nije rješenje. Ona bi u praksi značila vrlo brz raspad Bosne i Hercegovine. Upravo zato tu ideju podržava i Milorad Dodik, ne iz solidarnosti s Hrvatima, nego iz vlastitog interesa da Republika Srpska dobije put prema odcjepljenju.
Nepravednost prema Hrvatima u RS-u
Posebno je važno naglasiti da hrvatski entitet koji bi se formirao isključivo na području Federacije BiH nije pravedno rješenje. Postojala su područja s hrvatskom većinom u današnjoj Republici Srpskoj koja su tijekom rata etnički očišćena. Dayton je takvo stanje prihvatio, ali dok postoji okvir koji se zove BiH ta su područja i dalje dio države. U slučaju raspada BiH, ta bi područja završila u Srbiji. A to nije isto. Sama činjenica da Čović i HDZ BiH nikada ne postavljaju pitanje tih prostora jasno pokazuje da su ciljevi Trećeg entiteta na fonu prosrpske politike. Čović bi pravio entitet samo na području Federacije, što je apsolutno nepravedno i nepošteno prema Hrvatima koji su živjeli u RS-u.
Opasnost za Hrvate u bošnjačkim sredinama
Još jedna zanemarena dimenzija jest položaj Hrvata u bošnjačkim sredinama. Danas Hrvati u gradovima s većinskim bošnjačkim stanovništvom imaju kakvu-takvu zaštitu kroz institucije Federacije BiH, gdje Hrvati obnašaju visoke političke funkcije. U slučaju stvaranja Trećeg entiteta, ti bi Hrvati ostali bez institucionalne zaštite. Njihov položaj bio bi još teži nego danas, jer bi izgubili političke poluge koje im omogućuju barem minimalnu ravnotežu u odnosu na većinsko bošnjačko stanovništvo. Treći entitet bi ih praktično ostavio na milost i nemilost lokalnih većina.
Demografski podaci i egzodus pod HDZ-om
Teza da će Hrvati nestati iz BiH bez Trećeg entiteta ne stoji. Demografski podaci pokazuju da su Hrvati u BiH rasli i u razdobljima kada entitetsko uređenje nije postojalo. Po popisu 1948. u BiH je živjelo oko 614.000 Hrvata, a do 1991. taj je broj narastao na oko 760.000. Dakle, nije postojanje entiteta bilo ključno, nego političko uređenje koje je omogućavalo stabilnost. Istina je da su Hrvati u poslijeratnom razdoblju, kao i drugi narodi u Jugoslaviji, prolazili kroz težak period obilježen političkim pritiscima i društvenim nejednakostima. No, stabilizacijom prilika položaj svih, pa tako i Hrvata, postupno se popravio. Upravo taj primjer pokazuje da iole stabilno društvo može narodu pružiti prosperitet, a da za taj prosperitet nije nužan etnički entitet. Štoviše, stvaranje entiteta koji bi zanemario veći dio naroda izvan svojih granica ne bi donijelo napredak, nego nove podjele i osjećaj isključenosti.
Problem današnjeg iseljavanja nije u nedostatku entiteta, nego u političkom sustavu koji već tri desetljeća generira korupciju, klijentelizam, nepotizam i iseljavanje. Upravo HDZ BiH, koji dominira u pojedinim županijama, snosi najveću odgovornost za egzodus Hrvata s tih područja. Ako je u županijama s apsolutnom vlašću HDZ-a došlo do masovnog iseljavanja, zašto bi Treći entitet donio drugačiji rezultat?
Treći entitet kao politička iluzija
Treći entitet, čak i kada bi bio formiran, realno bi obuhvatio tek Zapadnu Hercegovinu. Brojna područja s hrvatskim stanovništvom; Posavina, srednja Bosna, pa i dijelovi Bosne koji gravitiraju Hercegovini i koji se kao smatraju da bi ušli u Treći entitet moguće je ostala bi izvan tog okvira. To bi značilo klasičnu izdaju nacionalnih interesa, jer bi se velik dio Hrvata našao izvan zamišljenog entiteta. Takav scenarij ne bi donio stabilnost, nego nove podjele i potencijalne sukobe. Daytonska BiH je stvorena radi mira i kompromisa, a svako novo prekrajanje granica vodilo bi u neizvjesnost i vrlo izgledno krvoproliće.
Alternativa ratu je miran dogovor i reforma političkog sustava. Problem BiH nije u postojanju ili nepostojanju nacionalnih entiteta, nego u političkoj kulturi koja dopušta samovolju, pljačku i klijentelizam. Sustav u kojem stranačke vrhuške kontinuirano jačaju svoje privilegije, dok narod osiromašuje i iseljava, ne može se popraviti stvaranjem novih administrativnih jedinica. Treći entitet bi bio samo nova kulisa za iste obrasce ponašanja.
Zovko kao simptom, a ne rješenje
Željana Zovko svojim nastupima i izjavama ne nudi rješenja, nego reproducira iste obrasce politike koju kritizira. Kada bošnjačku politiku naziva “business modelom”, zaboravlja da je i sama dio takvog modela: opstaje zahvaljujući stranačkom forsiranju, sinekurama i retorici koja pali emocije, ali ne donosi konkretne rezultate.
Njezina eksponiranost nije dokaz političkog kapaciteta, nego potrebe HDZ-a BiH da ima glasnogovornika koji će iznositi stavove koje Dragan Čović ne želi osobno artikulirati. U tom smislu, Zovko je simptom jedne šire političke bolesti: politike koja se skriva iza figura, koja se hrani podjelama i koja nudi iluzije umjesto rješenja.
Hrvati u BiH ne trebaju Treći entitet da bi opstali. Trebaju pravedan sustav, jednakopravnost i institucije koje će služiti građanima. Trebaju političare koji će nuditi viziju budućnosti, a ne probne balone i retoriku koja vodi u nove podjele.
Zato je važno jasno reći: Željana Zovko nije lice rješenja, nego lice problema. Ona je glas tuđe politike, a njezina eksponiranost pokazuje slabost onih koji je guraju u prvi plan. Ako se BiH želi graditi kao demokratska i stabilna država, onda se mora prestati oslanjati na figure koje služe kao dekor, a početi graditi sustav u kojem narod, a ne stranačke vrhuške, odlučuje o budućnosti.
PeD | DOMOVINA
