U vremenu kada se sve više preispituju temeljne vrijednosti i institucije, pa tako i Crkva, mnogi se pitaju kako ostati uz nju unatoč svim izazovima. Ovo je osobno svjedočanstvo koje ne proizlazi iz slijepe poslušnosti, već iz dubokog iskustva, razmišljanja i molitve.
Vjera koja traži razlučivanje, ne slijepo prihvaćanje
Često su me znali pitati: “Kako uspijevaš uvijek biti uz Crkvu i na strani Crkve? Zar ne vidiš ovo, zar ne čuješ ono… itd.?” Nisam u poznim godinama i mnogi su kroz život skupili puno više iskustva od mene, na različitim poljima. Međutim, i ja sam skupio svoja.
U životu sam, u odnosu na većinu drugih oko mene, sve duboko preispitivao, vodio svoje bitke oko mnogih vremenitih i vječnih pitanja, razmatrao, tražio odgovore, katkada i sumnjao, bio ogorčen, često iznenađen – bilo svojim pitanjima ili dobivenim odgovorima… A kada je u svemu tome Crkva imala svoj stav – a ima ga o svemu, jer ga mora imati: jer je Kristova, jer je Majka cijelog čovječanstva, pa i onih koji je ne priznaju i preziru, jer je od Oca i brine o svojoj djeci – a ja se u nekom slučaju ne bih složio s Njom, tada bih rekao sebi: “Budi strpljiv, moli, razmatraj, ne srljaj i odgovor će doći.” To sam činio, uvijek. I svjedočim, pred Bogom, na koncu je moja Crkva uvijek, ama baš uvijek, bila u pravu. Ne radi se, dakle, o zaslijepljenosti ili nekom “luđačkom” nasljedovanju, već o živom iskustvu, osobnom iskustvu – kojeg može svatko imati, uz malo strpljenja.
Odanost koja se prenosi generacijski
Ja sam, uz to, sretan i ponosan što su i moji stariji, prije mene, jednako tako bili odani Presvetoj Katoličkoj Crkvi. Ne mogu ući u njihove osjećaje i razmišljanja, posebno ne u one starijih predaka, ali je rezultat isti, odakle god on došao, i sretan sam što se danas osjećam tako odan svojoj dragoj Crkvi. Jer, na koncu, Bog je uvijek u pravu, a to se očituje u našoj Crkvi.
Uz Crkvu se ne ide do pola puta ili samo do one točke koja našem egu godi. Niti se iz nje može izdvajati samo ono što našem vremenitom životu odgovara, a prezirati ono što od nas zahtijeva žrtvu i poniznost. S Njom se ide zajedno, snagom svetih sakramenata i zajedništva među vjernicima, u dobru i u zlu.
Vjernost Crkvi unatoč ljudskoj slabosti
Ne možemo sebi “krojiti” po vlastitoj mjeri ni njezine, tj. naše pastire – te prigrliti one koji nam ovdje i sada, zbog nas samih, odgovaraju, a odbaciti one koji se ne uklapaju u naš dan ili plan. Biti vjeran Crkvi znači biti vjeran svemu onome što iz nje proizlazi – a u dostojanstvu i odgovornosti, zajedno s pastirima, otklanjati sve ono što joj želi nauditi. Dakako, uvijek treba razdvojiti svetu službu od grešnog i slabog čovjeka. I Crkva naša je – i sveta i grešna – sveta po svome utemeljenju, Utemeljitelju i sakramentima, a grešna po slabosti nas ljudi. Tako ni njezini pastiri, kao ljudi, nisu savršeni – ali nisu ni vjernici. Na civilnoj, ljudskoj razini mogu i jedni i drugi imati itekako svoje propuste – no zato su naša vjera, sakramenti i Majka Crkva tu da tješe, pomiruju i spajaju.
Jamčim: svatko tko imalo sumnja u ovo što pišem, neka u određenim kritičnim situacijama i pitanjima skupi snage i strpljenja, te u molitvi i razmatranju preispita sve – pa i sebe – a onda dopusti Istini da progovori, i svatko će se uvjeriti da je naša katolička Crkva, na kraju svih pitanja, kolebanja, sumnji, strahova, osuda i ogorčenja – ipak uvijek jedina u pravu.
Josip KRIŽIĆ | DOMOVINA
