Ovaj tekst razmatra pitanje mobitela u školama ne samo kao pedagoški izazov, nego kao filozofsku dilemu o čovjeku, tehnologiji i budućnosti obrazovanja.
Učionica je nekad bila prostor znanja, a školski hodnik prostor buke. Danas je obrnuto. Učionica je tiha jer se svi igraju na mobitelima, a hodnik je još tiši jer se nitko više ne igra. Djeca sjede jedno pored drugog, ali nisu zajedno. Svako je u svom ekranu, u svom algoritmu, u svom paralelnom svemiru.
Zato se sve više europskih zemalja pita: treba li djeci zabraniti mobitele u školama? I ako da, kako to izvesti bez da se izazove digitalni šok?
Francuska je još 2018. zabranila mobitele u osnovnim i srednjim školama. U Nizozemskoj, od 2024., mobiteli, pametni satovi i tableti su zabranjeni osim ako se koriste za učenje. Italija je otišla korak dalje, zabranila ih je čak i za obrazovne svrhe, osim u slučaju djece s poteškoćama. U Finskoj, gdje su nekoć slavili digitalnu revoluciju, sada povlače kočnicu. Nakon što su djeci ukinuli bilježnice i dali tablete, shvatili su da su stvorili generaciju koja zna swipeati, ali ne zna razgovarati. Djeca su postala asocijalna, zaboravljala gradivo, a na odmorima se nisu družila nego su nastavili igrati se, ali ne jedni s drugima.
OECD-ova PISA studija iz 2022. pokazala je da 65% učenika priznaje da ih digitalni uređaji ometaju tijekom nastave. A 45% njih osjeća nervozu ako im mobitel nije blizu. To nije samo pitanje koncentracije — to je pitanje ovisnosti.
Zagovornici zabrane kažu: ako volimo svoju djecu, moramo im omogućiti predah od ekrana. Protivnici tvrde: digitalna pismenost je ključna, ne smijemo ih zakinuti. Istina je negdje između, ali bliže tišini nego šarenilu aplikacija.
Uvođenje zabrane nije jednostavno. Treba definirati iznimke, djeca s poteškoćama, medicinski razlozi, hitne situacije. Treba osmisliti gdje se mobiteli čuvaju, tko ih nadzire, kako se reagira na kršenje pravila. Treba se suočiti s roditeljima koji žele biti dostupni svojoj djeci u svakom trenutku i s djecom koja ne znaju kako izgledaju odmori bez ekrana.
No, je li problem s mobitelima samo trenutačan hir ili signal koji nas vodi u dublje promjene? Sociologinja Marilyn Campbell sa Sveučilišta Queensland ističe da „javnost je podijeljena između koristi i štete koje mobiteli donose u školama, ali većina zabrana temelji se na intuiciji, ne na čvrstim dokazima”.
U velikoj međunarodnoj analizi 22 studije o učinku zabrana, istraživači su zaključili da je učinak na akademski uspjeh skroman, dok je učinak na socijalnu dobrobit nešto izraženiji. Pojednostavljeno rečeno: mobiteli možda ne ruše ocjene, ali ruše odnose.
No to je samo površina. U pozadini se odvija tiha transformacija. Tehnologija se ne razvija, ona evoluira. I to brže od našeg društvenog metabolizma. Djeca koja danas uče bez mobitela, sutra će živjeti u svijetu gdje će im mobitel biti ugrađen u naočale, sat, možda i u kožu. Pitanje nije hoće li tehnologija biti prisutna, nego hoće li biti odvojiva.
Zato se postavlja ozbiljna dilema: hoćemo li moći ostati oni stari ljudi, prirodni, analogni, s olovkom u ruci i s pogledom u oči? Ili je naš razvoj neminovno tehnološki i hoće li nas, htjeli mi to ili ne, pretvoriti u ljude nove generacije, u simbiotska bića koja ne razlikuju sebe od svog uređaja?
Možda su ove zabrane izlišne. Možda za par godina neće imati smisla. Možda će zemlje koje ih ne uvedu i koje prihvate tehnologiju kao dio obrazovanja, komunikacije i identiteta evolucijski odmaći od onih koje pokušavaju zadržati status quo. Jer dok jedni zabranjuju mobitele, drugi razvijaju AI asistente za nastavu, digitalne učionice, neuroedukaciju.
Ali to ne znači da zabrane nemaju smisla sada. One su možda privremeni štit, pokušaj da se djeci da prostor za razvoj bez stalne digitalne stimulacije. Da se odgoji generacija koja zna što je tišina, dosada, razgovor. Jer ako to ne nauče sada, možda to nikad više neće moći naučiti.
Zato zabrana mobitela u školama nije samo pedagoška mjera. To je filozofsko pitanje: želimo li školu kao prostor ljudskosti ili kao predvorje tehno-evolucije?
Odgovor nije jednostavan. Ali jedno je sigurno: ako već idemo prema budućnosti u kojoj će tehnologija biti neraskidiv dio nas, onda barem zaslužujemo da se do nje došeta, a ne da se do nje dođe scrollanjem.
Perica DUJMENOVIĆ
