“Bolje je biti uznemiren sumnjama, nego predugo ostati u zabludi.”
Alessandro Manzoni
1. Zašto bih ulagao kad je sve izgubljeno, a ja ionako živim vani?
Ništa nije izgubljeno. Tko god može raditi i živjeti u državama naprednog Zapada, nužno je zdrav i sposoban, a svakako je živa glava. Živjeti sada vani, ne znači da ćeš uvijek živjeti vani. Čak ni tvoja djeca, koja su rođena u inozemstvu. Ti si rođen u svome mjestu, a sada si vani u tuđem. Tko može reći, da djeca neće učiniti obrnuto, tim više što bi došli na svoje, dok si ti otišao na tuđe, a nisi možda ni sanjao da će se to dogoditi. Zato je bitno čuvati i održavati ono što je doista tvoje, radi sebe i radi potomaka.
2. Moje mjesto će izumrijeti, ima samo nekoliko povratnika, uglavnom starijih. Nakon njih će sve propasti.
Velika zabluda. Sama činjenica da su se neki odvažili vratiti na svoju grudu potvrđuje Božju ruku nad tim mjestom i nad tim ljudima. U jednom povijesnom razdoblju, nakon Osmanlijske vladavine, u BiH je živjelo samo oko 44.000 Hrvata katolika. Tada su neki već bili prekrižili Hrvate u BiH. U narednih 100 godina, pod puno težim uvjetima, taj broj je porastao na preko 500.000. Bile su to odvažne i brojne vjerničke obitelji, koje su cijenile svoje korijene. Nisu samo naše generacije bile pogođene izgnanstvom i seobom, naši preci su to doživjeli više puta kroz povijest i opet su očuvali svoje i na koncu se vratili – oni, i/ili njihovi potomci.
3. Ne odgovaraju mi ove granice, kao Hrvat sam u manjini, radije ću ulagati u Hrvatsku i možda u njoj dočekati starost.
Svaki narod ima svoju matičnu državu, nama Hrvatima je to Hrvatska. Podrazumijeva se da ju volimo i rado u nju dolazimo, u njoj živimo i ulažemo. Isto tako, nema države na svijetu, koja je prije 100 godina teritorijalno izgledala onako kako izgleda danas. Isti je slučaj i s Hrvatskom. Granice se mijenjaju, identitet ostaje. Isto tako, tko može reći, da Hrvati svojim življenjem i ulaganjem u rodno mjesto, koje se ne nalazi unutar Hrvatske, ne pomažu Hrvatskoj čak i više, nego kada bi baš svi Hrvati živjeli u jednoj državi? Upravo je našoj Hrvatskoj u interesu da njen narod ne bude “ograničen” samo vlastitim državnim granicama, nego da svoj pozitivni uticaj ima i u drugim državama. Tim više, ako su to autohtoni Hrvati, koji žive u svome selu, gradu i na svome posjedu. Napose, u suvremenim društvima i onima, koji teže biti takva, “manjine” ili u ovom slučaju malobrojniji narodi su uvijek u povoljnijem položaju od većine. A i na nama samima je da doprinesemo razvitku našega društva. Trebamo početi od sebe, odvažiti se i tada ćemo živjeti i za Hrvatsku, iako smo izvan njenih granica.
4. Situacija je neizvjesna, ne osjećam se sigurno i plašim se napada od strane radikalnih nacionalista. Ne želim ni otići u svoje mjesto, kamoli ulagati.
To je upravo ono, što radikalni nacionalisti žele sijati i postići – strah u drugima i drugačijima. Međutim, oni su na svim našim prostorima u velikoj manjini, bez obzira što im mediji daju veliku pozornost. U prosjeku se unutar “uređene” EU dogodi više ekstremističkih i drugih nasilnih nasrtaja na skupine, obitelji i pojedince, nego što je to slučaj u BiH. Osim pojedinih ispada, kojih ima na svim stranama u BiH, može se reći da je to jedan od najneopravdanijih strahova i najlošijih argumenata za dizanje ruku od stoljetne djedovine i vlastitih korijena. Tko još uvijek ima dvojbe, slobodan je porazgovarati s povratnicima – oni bi trebali najbolje moći progovoriti o stanju na terenu.
5. Ovdje na Zapadu imam sve, dobar i siguran posao, visoku plaću. Zašto bih se uopće bavio nekom “rodnom grudom”, koju su mi moji očuvali i ostavili?
Reći da imamo SVE ne ovisi o tome što imamo, nego o tome što doista vrjednujemo, odnosno što nas čini zadovoljnima i sretnima. Jedni će žaliti što nemaju tuđe “bogatstvo”, a drugi će sažalijevati one koji ga imaju. Tako to ide, sve je to nekako ljudski. A što je to bogatstvo? To je zapravo pitanje naših vrijednosti, a ne materijalnih dobara. No, zadržimo se na materijalnim bogatstvima i na tome “IMAM SVE”. Bacimo li pogled na cjelokupan društveno-ekonomski razvitak na Zapadu u proteklih nekoliko godina, uočit ćemo jedan snažan negativan trend. Cijene osnovnih životnih namirnica, koje su svakom čovjeku nužne, porasle su u dosad neviđenim razmjerama. Upravo ti, za život važni resursi, kao što su zdrava hrana, pitka voda, ogrijev i ljekovito bilje, našim ljudima se u domovini nude “na dlanu” i na vlastitim posjedima, dok se u srednjoeuropskim državama već sada rađa zabrinutost za buduće generacije, upravo po tom pitanju. Ostavimo luksuzna dobra po strani. Riječ je o životu, koji bi mogao prerasti u preživljavanje. A preživjet će onaj, tko već sada misli unaprijed i to ne samo za sebe, nego upravo za potomke, gore navedene u ovoj popularnoj zabludi.
6. Bosna i Hercegovina nema budućnosti, sve je neuredno i neorganizirano. Usput, to je jedna od najsiromašnijih država na svijetu.
O neurednosti i neorganiziranosti tj. o samom ustrojstvu države i njenoj funkcionalnosti ne trebamo govoriti. Trebat će još puno vremena i napora, prije svega istinske volje, da se ovo društvo ureduje i postavi na prave i pravne temelje. S druge strane, imajući u vidu one potrebe čovječanstva, koje su posljednje vrijeme sve upitnije, BiH se ubraja među najbogatije države svijeta, što potvrđuju i brojna neovisna istraživanja. Prema jednom od tih istraživanja Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih država, koja može narednih nekoliko desetljeća preživjeti bez ikakve vanjske pomoći. Riječ je dakako o resursima nužnima za život, a ne o luksusnim dobrima. Međutim, kada nema zdrave hrane, pitke vode i drva za ogrjev, svaki luksuz je nezanimljiv. A BiH to sve ima, za još mnoge generacije.
7. Ne da mi se plaćati za održavanje moga imanja. Neka održavaju oni, koji su me odatle otjerali.
Svaki rat je veliko zlo. Ako osjećamo pripadnost jednom narodu, onda mu pripadamo ili u potpunosti ili smo licemjeri. Nema toga naroda koji nije pretrpio ratne strahote. Nekršćanski je i oholo smatrati samo sebe i svoj narod žrtvom. I Hrvati su protjerivali, ne jednom. Svi su protjerivali i svi su bili protjerivani. Ne ulazeći u političke razloge, rezultat je to ljudskoga prvog grijeha iz kojega je isteklo i još uvijek istječe svako zlo. To je najveća tragedija. A tvoje imanje je i prije tih strahota bilo tvoje, ono je to i sada i bit će, dok ga se ti sam ne odrekneš. Odricanje se ne događa samo potpisom, oglasom, prodajom i na papiru. Recimo, kada ostaviš običnu loptu nekoliko dana bez nadzora, prolaznik se zapita: “Čija li je ono lopta? Nitko ne dolazi po nju, nitko ne brine. Ako sutra bude još tu, uzet ću je sebi.” Tako to biva i s djedovinom, ne zavaravajmo se! Naša dužnost je brinuti o njoj, radi sebe, radi djece, ali i radi onih, koji nam je ostaviše. Ukoliko se odlučimo prodati, onda je ljudski obratiti se prvo svojim mještanima i susjedima, koji su dužni pronaći rješenje, ako je barem njima stalo do rodne grude, a svakako i župi. Razgovorom se uvijek pronađe rješenje. No, najljepše je održavati svoje ili podržati one koji će to za nas činiti, dok potomci nakon nas, tada mudriji od nas, ne preuzmu.
8. Izdaci na Zapadu su ogromni, stan, režije, auto, djeca… Ne mogu još plaćati i za napušteno selo.
Idemo pokušati biti iskreni prema sebi. Koliko novca kroz godinu potrošimo na potpuno nebitne materijalne stvari? Koliko imamo viška odjeće i obuće, koju koristimo u određenoj prigodi, a onda idemo po novo? Nije to uopće toliko bitno, svatko raspolaže svojim novcem onako kako mu odgovara i to je dobro tako. Ono što je ovdje važno jest činjenica da argument “ne mogu odvojiti zbog visokih izdataka” u ovom slučaju ne stoji. Posebno ne onda, ako smo doista onakvi, kakvima se redovito uzdignute glave predstavljamo: vjernicima, domoljubima i povrh svega – dobričinama, koji misle i na druge, pa i one, koji će doći nakon nas. Svatko tko na Zapadu može plaćati stan, režije, imati jedno ili više vozila, ne može tvrditi kako nije u mogućnosti odvojiti 100 ili 200 EUR godišnje za svoju djedovinu, za župu, za održavanje i/ili naše povratnike. A prije svega za sebe i svoje potomke u ovim, ionako neizvjesnim, vremenima.
9. Podržao bih ja svoju mjesnu župu, ali ne znam kako će taj novac biti utrošen i gdje će završiti.
Nazivati nešto svojim znači imati povjerenje u to nešto ili uvjerenje, da je nešto naše ili da nekome pripadamo. Kao katolici vjerujemo u ono što naša Crkva naučava i u ono što čini preko svojih pastira i vjerničkog puka. Mi našu Crkvu i naše župe često svodimo na ekstremne pojmove pa se ponašamo kao da je ona ili isključivo duhovna i mistična ili pak, materijalna i institucionalna. Međutim, u svome svakodnevnom služenju i djelovanju, ona je također socijalna i humanitarna. A Crkva ne može djelovati socijalno i humanitarno prema potrebitima, ako za to nema određena sredstva, koja vrijede u ovom zemaljskom i materijalnom svijetu. Ne možemo si ni zamisliti koliko majki i očeva, svih vjera i naroda, pokuca dnevno na neka katolička župna vrata, tražeći pomoć za obitelj i djecu, za puko preživljavanje. To se događa svaki dan, sada u ovom trenutku. Da bi Crkva mogla djelovati te ispuniti i svoj socijalni poziv prema ljudima u potrebi, ona mora biti podržana od ljudi, koji joj pripadaju i vjeruju. Oni koji žive na Zapadu, znaju da bi se čitave države preko noći urušile, kada bi Crkva prestala djelovati na socijalnom planu, počevši od bolnica, vrtića, staračkih domova, javnih kuhinja, sveučilišta i mnogih drugih ustanova, o kojima crkva između ostalih brine. Crkva mora imati da bi mogla pomagati. Ako joj pripadamo, onda joj i vjerujemo. Ako joj vjerujemo, tu smo za nju i za one, koji joj se obraćaju za pomoć.
10. Ja sam dijete dijaspore. Rođen/a sam vani i ne znam da li uopće pripadam djedovini? Ne poznajem gotovo nikoga.
Ovo je jedna od najčešćih i najtužnijih zabluda, koju treba u startu otkloniti. Možda se ova zabluda ne iznosi na glas, kao neke druge, ali je zasigurno najpogubnija, ako ju ne otklonimo. Riječ je o djeci, zbog koje su naše djedovine i stvarane, opstale i zbog koje su još tu. Za naše majke i očeve u povijesti nije bilo većeg motiva, održati rodnu grudu i posjede, od njihove djece i osjećaja za njih i njihove potomke. Naša djeca nisu kriva što su rođena izvan svoje domovine, a istovremeno imaju najveće pravo na nju. Nema te akcije, projekta ni pokreta koji se ostvaruje, a da upravo naša djeca nisu prvi i osnovni motiv i snaga za njih. Zato, djeco naša, uz sve ove zablude, koje su već navedene, otklonimo skupa i ovu najopasniju – a ona je, da vi svojim rođenjem u inozemstvu ne pripadate svojoj djedovini i domovini. Vaši talenti i sve ono što nosite lijepoga u sebi potječe iz vaše rodne grude. I nama odraslima treba često puno vremena i smjelosti da uspostavimo kontakt s ljudima, koji su nam po lozi i suživotu predaka zapravo stoljećima jako bliski. To je ljudski. Nedavno mi je moja 14-godišnja kći rekla: “Tata, do sada sam mislila da si Superman, a sada vidim da si zapravo samo čovjek.” To vrijedi i za vas. Možda mislite kako su vam djedovina i naši ljudi jako daleko, nedokučivi i “posebni”, neki “Supermeni” – a mi smo zapravo svi samo ljudi, koji živimo za vas. Usudite se, zajedno ćemo mi to sve jako lako.
Vrijedi li uopće razbijati glavu o ovim pitanjima?
To ovisi o tome, koliko su tvoje vrijednosti usmjerene isključivo na TEBE OSOBNO, na ono OVDJE I SADA, a koliko u sebi sadrže i cjelinu ljudskoga bića i njegove povijesti. Naš zemaljski život je uokviren u nekih 70-80 godina i kao ljudi se često, svjesno ili ne, usmjeravamo prema tom vremenskom okviru. Prema njemu izgrađujemo vrijednosti, donosimo odluke i živimo, odnosno trpimo rezultate tih odluka. Božji pogled na vlastita stvorenja je malo drukčiji. Znamo kako građevine i ljudi izgledaju s visine – vidi se puno šire, više i naše oko obuhvaća i povezuje sve puno bolje i logičnije. Tako Bog gleda na našu ljudsku povijest i stvarnost, vidi ono što mi odavde i sada ne možemo dokučiti – a sve ipak ima svoj smisao. Nekad nam se žrtvovanje čini besmislenim, ulijenimo se, prestanemo voditi brigu, a posljedice vidimo tek kasnije, s nekih drugih visina. Neki su teolozi upravo na ovaj način opisali Čistilište: Gledaš s ‘visine’ sve posljedice vlastitih propusta! Stoga je važno postavljati pitanja, sebi i drugima. Vrijedi brinuti o svome. Sve ćemo jednom ostaviti iza nas, ali je samo djedovina ta, koja ima snagu biti u službi života naših potomaka – svih generacija. Sve drugo što iza sebe ostavimo, može im biti “cool”, ali ne nužno i blagoslov.
Josip KRIŽIĆ
