Odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine kojom se osporava upotreba izraza „županija“ ponovno je otvorila raspravu o jezičnim pravima konstitutivnih naroda i o granicama ustavnosudske nadležnosti. Iako Sud tvrdi da se ne radi o jezičnom pitanju, nego o ustavnoj terminologiji, sama priroda spora pokazuje suprotno: riječ je upravo o jeziku, identitetu i pravu naroda da u službenoj komunikaciji koristi vlastiti standardni izraz.
U hrvatskom jeziku riječ „županija“ nije politička konstrukcija, nego normirani, standardni termin. Ona postoji u rječnicima, pravopisima i gramatičkim priručnicima, i predstavlja uobičajeni naziv za administrativnu jedinicu. U Federaciji BiH, prema Ustavu, službeni naziv je „kanton“. Međutim, Federacija je entitet s tri službena jezika, a svaki konstitutivan narod ima pravo koristiti vlastitu terminologiju u skladu s jezičnom normom. Upravo tu nastaje prijepor: može li Ustavni sud FBiH ograničiti upotrebu riječi koja pripada standardnom hrvatskom jeziku?
U svom obrazloženju Sud tvrdi da ovo nije jezično pitanje, ali istodobno raspravlja o značenju riječi, o prijevodu, o lingvističkim razlikama i o terminologiji u hrvatskom jeziku. Time se, htio to ili ne, upušta u područje lingvistike, a ne ustavnog prava. Sud također navodi da je „kanton“ neprevodiva tuđica, što je lingvistički i pravno nebitno. U hrvatskom jeziku riječ „kanton“ postoji, ali nije standardna za administrativnu jedinicu; standardna riječ je „županija“. Sud ne može određivati što je „prevodivo“ u hrvatskom jeziku, jer to nije njegova nadležnost.
Dalje, Sud uspoređuje ustrojstvo Republike Hrvatske i tvrdi da „županija“ u hrvatskom pravu ima drugačije ovlasti nego kanton u Federaciji BiH. To je točno, ali potpuno irelevantno. Ovlasti kantona određuje Ustav Federacije BiH, a ne riječ koja se koristi u hrvatskom jeziku. Naziv ne može mijenjati ustavne nadležnosti. Tvrdnja da upotreba izraza „županija“ „umanjuje“ ovlasti kantona pravno je neodrživa: naziv administrativne jedinice ne može mijenjati njezin ustavni položaj. To je temeljno načelo ustavnog prava.
S druge strane, pravo Hrvata na korištenje izraza „županija“ ima čvrsto uporište u ustavnom poretku. Ustav BiH i Ustav Federacije BiH jasno propisuju da su hrvatski, bosanski i srpski službeni jezici. To znači da svaki narod ima pravo koristiti svoj standardni jezik i vlastitu terminologiju. Ako se dokument izdaje na hrvatskom jeziku, termin „županija“ je ne samo dopušten, nego i očekivan. BiH je također potpisnica međunarodnih akata koji štite jezičnu raznolikost i identitet naroda, a načelo konstitutivnosti dodatno jamči pravo na vlastito nazivlje.
U tom svjetlu, odluka Ustavnog suda FBiH može se tumačiti samo u jednom uskom smislu: Sud ima pravo reći da je službeni naziv u Ustavu Federacije „kanton“, ali nema pravo zabraniti upotrebu riječi „županija“ u hrvatskom jeziku. Sve što prelazi tu granicu ulazi u područje koje Sud ne može regulirati. Jezik nije podložan sudskoj zabrani, a identitet naroda ne može biti ograničen tumačenjem ustavne terminologije.
Zato je ključno razlikovati dvije stvari: službeni naziv u ustavnom tekstu i pravo naroda da u svom jeziku koristi vlastiti izraz. Prvo je stvar ustavnog poretka, drugo je stvar jezičnog identiteta. U ovom slučaju, čini se da je Ustavni sud FBiH pokušao spojiti ta dva područja, i pritom prekoračio granice svoje nadležnosti. Upotreba izraza „županija“ ostaje ustavno dopuštena u hrvatskom jeziku, bez obzira na to što Ustav Federacije koristi termin „kanton“.
U konačnici, ovo pitanje nije samo pravno, nego i simboličko. Ono otvara širu raspravu o tome gdje završava pravo institucija da uređuju službenu terminologiju, a gdje počinje pravo naroda da čuva svoj jezik. A u društvu koje počiva na ravnopravnosti konstitutivnih naroda, odgovor bi trebao biti jasan.
PeD | DOMOVINA
