Tomislav: istine, mitovi i zablude o prvom kralju Hrvata

Ovih dana Hrvati obilježavaju 1100 godina od krunidbe kralja Tomislava, događaja koji je, unatoč povijesnim nejasnoćama, duboko ukorijenjen u kolektivnoj svijesti naroda. Svečane mise, milenijske fotografije, izložbe, sportski događaji i političke geste označavaju obljetnicu koju rijetko koja nacija ima privilegij obilježiti. Istovremeno, u javnom prostoru niču tekstovi i komentari koji propituju sve, od samog postojanja Tomislava do vjerodostojnosti narativa o njegovoj krunidbi. U toj polarizaciji interpretacija postavlja se ključno pitanje: Znamo li zaista ono što treba znati o Tomislavu? Gdje prestaje povijest, a počinje naracija?

Tko je bio kralj Tomislav?

Kralj Tomislav vladao je početkom 10. stoljeća, najvjerojatnije od oko 910. do 928. godine, i smatra se prvim vladarom koji je nosio titulu hrvatskog kralja. Njegova politička uloga potvrđena je u dvama pismima pape Ivana X. iz 925. godine, gdje ga se oslovljava kao “rex Croatorum”.

Tomislav je bio aktivan sudionik crkvenih sabora u Splitu, gdje je dao doprinos u strukturiranju crkvene hijerarhije na prostoru Dalmacije, čime je potvrdio svoju ulogu ne samo vođe države, nego i zaštitnika crkvenih interesa.

Hrvatska je tog vremena predstavljena kao moćna država, sposobna vojno se oduprijeti bugarskom caru Simeonu te zaustaviti prodore vojski s područja Mađarske. Teritorij kraljevstva protezao se od obala Jadrana do rijeka Drave i Drine, obuhvaćajući današnju Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Njegova vojska, prema bizantskom djelu De Administrando Imperio, brojala je navodno 100.000 pješaka i 60.000 konjanika. Te brojke su danas prepoznate kao pretjerane. Suvremena historiografija procjenjuje da je moguće imao između 3.000 i 5.000 konjanika, no takve procjene također nisu izravno potkrijepljene.

Pitanje same krunidbe ostaje bez definitivnog odgovora. Duvanjsko polje, često navedeno kao mjesto krunidbe, nije potvrđeno niti jednim konkretnim dokumentom. Ali taj prostor s vremenom je postao mitski simbol hrvatske državnosti, ne nužno povijesno potvrđen, ali emocionalno ukorijenjen.

Povijesna refleksija: slaviti činjenicu ili osjećaj?

Obljetnice se ne slave samo zbog preciznosti povijesnih podataka, nego zbog potrebe za kontinuitetom, za osjećajem da postoji nit koja spaja prošlost, sadašnjost i budućnost. Tomislav je kroz stoljeća oblikovan kao simbol hrvatske državnosti, vjere i kulturne autonomije. Čak i bez potpune sigurnosti oko detalja njegove vladavine, on ostaje figura kroz koju se govori o narodnoj težnji za slobodom i suverenitetom.

Ta refleksija nije nova. Od kraja 19. stoljeća, Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja” poticala je naraciju o Tomislavu kao utemeljitelju kraljevstva, a 20. stoljeće donosi niz umjetničkih prikaza gdje je kralj likovno i simbolički oblikovan s križem, jabukom i šahovnicom, predmetima koji simboliziraju duhovnu vlast, zemaljsku moć i nacionalnu prepoznatljivost.

Kako se danas obilježava obljetnica?

Godina 2025. donosi koordinirani napor kulturnih, vjerskih i državnih institucija da se jubilej obilježi dostojno. Hrvatski sabor proglasio je Godinu kralja Tomislava, a Tomislavgrad, grad koji nosi ime kralja, postao je epicentar proslave. Na stadionu u Tomislavgradu djeca su formirala logo obljetnice, snimljena je milenijska fotografija, održana svečana misa uz sudjelovanje biskupa i vjernika iz velikog broja hrvatskih župa. Kulturni programi uključuju izložbe, znanstvene simpozije, predavanja i predstave, sve s ciljem da se kralj Tomislav približi suvremenom društvu bez patetike, ali s poštovanjem.

Proslava 1925.: povijest kao politička izjava

Sto godina ranije, 1925., u Kraljevini SHS, proslava je bila politički intenzivna i ideološki nabijena. Hrvatski intelektualci i političari željeli su afirmirati državnu tradiciju u vremenu snažne centralizacije iz Beograda. U Zagrebu su organizirane mise, povorke, predavanja i koncerti, a Duvanjsko polje dobilo je dodatnu narativnu težinu kroz ideju da je baš tu krunisan hrvatski kralj.

Franjevac fra Mijo Čuić pokrenuo je izgradnju spomen-bazilike u Tomislavgradu, čiji je temeljni kamen blagoslovljen 1924. godine. U Rimu je hodočastila hrvatska delegacija koja je papi Piju XI. uručila kalež. Međutim, političke napetosti bile su prisutne: Hrvatska seljačka stranka Stjepana Radića bojkotirala je crkvenu proslavu, organizirala vlastitu manifestaciju u kolovozu, a sam Radić uputio je udvoričku pjesmu kralju Aleksandru, pozivajući se na Duvno i Tomislava, što je danas predmet kritičkih osvrta.

Historiografija 1925.: mit kao sredstvo identiteta

Historiografija toga vremena bila je temeljena na narativnom patriotizmu. Tomislav je prikazivan kao heroj koji je pobijedio Mađare, učvrstio granice kraljevstva, podigao crkvu, i vodio narod u zlatno doba. Povjesničari poput Vjekoslava Klaića koristili su sekundarne izvore, često bez kritike, kako bi utvrdili Tomislava kao neupitnu povijesnu veličinu.

Brojke iz bizantskih izvora uzimane su zdravo za gotovo. Ikonografija kralja oblikovana je kroz umjetnost: plakati, medalje i likovne kompozicije prikazuju ga s jasnim vizualnim kodom moći. Mit je postao sredstvo identiteta, ne kao neistina, nego kao naracija koja okuplja narod oko ideje državnosti.

Historiografija 2025.: analiza bez mitova

Suvremena historiografija okreće se kritičnoj metodologiji. Povjesničari poput Ante Birina, Hrvoja Gračanina i Zrinke Nikolić Jakus analiziraju izvore paleografski i interdisciplinarno. Broj vojnika se ne preuzima iz sekundarnih izvora, već procjenjuje kroz demografske, logističke i političke realnosti, što dovodi do procjena od 3.000 do 5.000 vojnika, ali uz jasnu napomenu da pouzdanih podataka nema.

Njemački povjesničar Ludwig Steindorff javno dovodi u pitanje ideju da je krunidba bila na Duvanjskom polju. No njegov stav, premda argumentiran, ne nudi alternativu, što otvara problem epistemološke nekonzistentnosti: ako ne znamo gdje je krunisan, kako možemo tvrditi gdje nije?

Što pouzdano znamo, a što ne?

Pouzdano znamo da je Tomislav bio priznat kralj, da je u pismima pape Ivana X. (925. godine) oslovljen titulom kralja Hrvata (rex Croatorum). Poznato je da je politički djelovao na crkvenim saborima (Split, 925. i 928.). Konstantin VII. Porfirogenet bilježi Tomislava po imenu. Opisuje Hrvatsku tog razdoblja kao vojno snažnu i politički stabilnu, što se vremenski poklapa s Tomislavovom vladavinom. Znamo i to da je Tomislav kao knez zabilježen u djelima Toma Arhiđakona, gdje stoji da je vladao 914. godine.

Ne znamo gdje je krunisan, kako je točno izgledala njegova vojska. Nemamo sačuvane epigrafske dokaze s natpisom njegovog imena. Pokušaji da se njegovo ime “pročita” na sarkofagu splitskog nadbiskupa Ivana nisu znanstveno potvrđeni. Ne zna se točno njegova genealogija. Samo se pretpostavlja da je bio iz dinastije Trpimirovića, ali nema izravnih dokaza o nasljednoj liniji.

Kralj koji pripada narodu

Tomislav je povijesna činjenica, ali i kulturna potreba. Hrvati ga danas ne trebaju idealizirati, ali ga ne smiju ni odbaciti. Pamćenje jednog naroda ne gradi se samo na podacima, nego i na simbolima koji nadahnjuju. Kultura sjećanja mora biti poštena: spremna odbaciti ono što nije moguće potvrditi, ali i sposobna sačuvati ono što ima vrijednost. Tomislav je takva vrijednost, on ne pripada ni samo povijesti, ni samo naraciji. On pripada narodu.

Perica DUJMENOVIĆ