Dana 5. srpnja 2025. godine u Zagrebu se okupilo preko pola milijuna ljudi. Bilo je to više od koncerta, bila je to misa, povijest, slavlje identiteta. Na pozornici nije stajao samo glazbenik, već simbol jedne generacije, simbol nacije, simbol samostalne Hrvatske — Marko Perković Thompson.
Za mnoge Hrvate, on je nacionalni heroj, branitelj, glazbenik i domoljub. Za neke druge, on je kontroverzna figura, nižerazredni pjevač optuživan za širenje nacionalizma. To je paradoks koji zbunjuje mnoge, jer teško je razumjeti kako se jedan pjevač u isto vrijeme voli i optužuje, da ne kažem mrzi, što možda i nije daleko od istine. Kako isti čovjek može izazvati takvu ljubav, ali i takvu osudu?
Thompson kao odraz narodne svijesti
Njegova slava počinje u rovovima, ne na televiziji. Pjesma Čavoglave nije nastala u studiju, nego u okruženju rata, bola i odlučnosti. Njoj nisu prethodile PR kampanje, već stvarna borba za preživljavanje. U tom duhu nastaje Thompsonov opus koji će postati druga nacionalna himna, spoj osobnog iskustva i kolektivne žrtve.
Za mnoge Hrvate, osobito one koji su sudjelovali u Domovinskom ratu ili su rođeni iz njegove sjene, Thompson nije kontroverza nego utjeha, identitet i odgovor. Nisu njegove pjesme sofisticirani politički traktati, one su puls srca naroda koji je preživio agresiju.
Ljudi koji vole Thompsona ne vole ga zbog popularnosti, već zbog značenja. Njih ne pokreće marketing, njih pokreće sjećanje. Na Thompsonov koncert se ne dolazi zbog reklame. Ne dolazi se zbog agresivne kampanje. Ne dolazi se zbog trendova. Njegova publika se okuplja jer osjeća da netko pjeva o njima, o njihovim roditeljima, djedovima, ratnim ranama, zabranjenim pjesmama i neostvarenim snovima. Oni ne dolaze iz inata, već iz potrebe da osjete zajedništvo koje im nedostaje u svakodnevici.
Thompson je za njih slika borbe koju su živjeli kada su u devedesetima bježali pred tenkovima JNA, kada su prvi put ugledali crveno-bijele kvadratiće na novoj putovnici, kada su pjevali “Lijepa li si” u tuđini, tražeći svoj jezik u gomili stranih riječi.
Njegove pjesme su postale oblik narodne liturgije, molitve bez oltara, ali s jednakom vjerom. I zato se mnogi poistovjećuju s njim ne uvijek kao s glazbenikom, već kao i s utjelovljenjem narodnog otpora i novostečenog ponosa.
Nije Thompson pokrenuo buđenje nacionalne svijesti, ono se dogodilo u rovovima, na zgarištima Vukovara i Škabrnje, u podrumima i skloništima brojnih hrvatskih gradova i sela, u izbjegličkim sobicama u Njemačkoj i drugim zemljama gdje su hrvatski prognanici našli svoj spas od sigurne smrti. Ali on je toj svijesti dao zvuk, stih, ritam. Zato mu se vjeruje. I zato na njegov koncert dođe pola milijuna hrvatskih građana.
Bijes i prozivanja: Kada simbol postane prijetnja
U zemljama gdje se povijest 20. stoljeća mjeri kroz prizmu borbe protiv fašizma, svaki simbol koji podsjeća na NDH, ma kako reinterpretiran bio, izaziva nelagodu. Dio njegovog izraza, poput pozdrava „Za dom spremni”, jednostavno nije moguće kontekstualizirati bez snažne emotivne reakcije.
Ali priča tu ne staje: mnogi inozemni promatrači Thompsona ne poznaju iznutra. Informacije često stižu kroz politički filtrirane kanale, i lijeve i desne, koji ne odražavaju uvijek slojevitost hrvatske povijesti. U takvim okolnostima, medijska slika zna biti reduciran odraz stvarnosti: zamijenjena simbolima, lišena nijansi.
Ali nije svatko u tom Thompsonovom stihu čuo slobodu. Neki su u njemu prepoznali duhove prošlosti. Za one koji su Jugoslaviju vidjeli kao antifašistički projekt, a partizane kao osloboditelje, Thompson je neugodan podsjetnik da je nastala nova povijest i da njihova više nije službena verzija.
Neki ga mrze jer je simbol one Hrvatske koju nikad nisu prihvatili: Hrvatske bez petokrake, bez političke fantazme bratstva i jedinstva, Hrvatske u kojoj crkva ima značaj, a vojnik poštovanje, Hrvatske u kojoj zastava više nije formalnost, već osjećaj.
Postoje i oni koji ga ne vole jer im oduzima monopol nad prošlošću. U Jugoslaviji su imali pozicije, privilegije, moć. Danas ih je zamijenila demokracija, ali ne nužno i kultura sjećanja. Thompson simbolizira upravo ono protiv čega su se godinama borili, snažnu nacionalnu samosvijest koja ih podsjeća da je povijest ipak krenula drugim putem.
I nije slučajno da ga najviše napadaju oni koji se ni danas nisu pomirili s neovisnom Hrvatskom. Njima ne smeta Thompsonova pjesma, nego ono što pjesma predstavlja. Ne stih, nego uzdignute ruke tisuća koje pjevaju s njim.
Simbol u sukobu narativa
U konačnici, Thompson je simbol, ali simbol čega, ovisi o tome tko gleda: Za branitelje on je glas otpora i povratak dostojanstva, za jugonostalgičare Thompson je prijetnja na sjećanje o „ljepšim“ danima. Za dijasporu on predstavlja vezu sa izgubljenim jezikom i identitetom. Za kritičare je opasnost koja prijeti da raskrinka vječitu tabu temu.
Thompson ne uznemiruje samo svojim pjesmama, već time što otvara pukotine u monolitnoj naraciji bivšeg režima. Za one koji su u Jugoslaviji imali monopol nad istinom, njegova glazba nije provokacija, već revizionizam koji prijeti da raskrinka zaborav kojim su obložili vlastitu prošlost.
Glazba koja spaja narod
Kad u ljetnu noć zakoračiš na Hipodrom među pola milijuna ljudi i čuješ prve stihove “Bojne Čavoglave”, shvatiš da ovo nije samo koncert. Ovo je nešto puno dublje. To je ritual prisjećanja, praznik narodne volje, često i emocionalna terapija, pogotovo za one koji znaju što znači izgubiti dom, zemlju, brata ili prijatelja.
Ali istovremeno, iz istog tog koncerta netko drugi vidi opasnost, manipulaciju, čak ideološko vraćanje unatrag. I tu počinje priča koja dijeli naciju, a ponekad i druge izvan granica Republike Hrvatske..
Tko kontrolira narativ, kontrolira značenje
U vrijeme Jugoslavije, povijest se pisala iz jednog centra. Danas se piše iz mnogo glasova. Ali ostaci starog sustava, od medija do diplomacije, još imaju duboke korijene. I kada šalju poruke prema van, one često odražavaju staru nelagodu prema nacionalnom izrazu. Tako se o Thompsonu izvještava s izabranim fotografijama, zamrznutim kadrovima koji izgledaju prijeteće, s audio snimkama koje nisu njegove, ali se podmeću pod njegovo ime, s površnim analizama koje ne poznaju kontekst, ali presuđuju iznad naroda.
U tim prikazima, Thompson nije umjetnik, već etiketa. A etikete su najlakše razumljive, pogotovo ako se uklope u narativ o “opasnim Hrvatima” koji prijete liberalnim vrijednostima antifašističkog nasljeđa Zapada.
Može li se Thompson razumjeti bez emocije?
Možda i ne može. Jer da bi razumio što Thompson znači jednom branitelju, trebaš znati što je rov, što je strah, što je pogibija prijatelja. Da bi razumio zašto se pjeva “Za dom spremni”, trebaš znati razliku između pokliča i pokreta, između zlouporabe i stvarne obrane.
Jedan poklič u ratnoj pjesmi koji ima svoju simboliku, mjesto i vrijeme nije i ne može biti vječna etiketa Thompsonu. Poistovjećivanje njegovih pjesama sa ustaštvom generalno dolazi od ober nacionalista s druge strane kojima je svaki Hrvat ustaša. Isti u svom oku ne vide kladu dok je trunka u hrvatskom oku megalitna. „Domaći izdajnici“ (zamijenjene uloge) prihvaćaju taj narativ. Ne misle tako, ali u nedostatku argumenata nije im teško uhvatiti se iste optužbe i Thompsonu prišiti istu etiketu. Kritika ustaštvu je razumljiva, jer neki od ustaštva još uvijek vidaju rane i ispoljavaju strahove. Međutim, to ustaštvo treba imati osnovu, a ne koristiti se lažima i svoje frustracije liječiti neutemeljenim prigovorima.
PeD | DOMOVINA
