Početkom ožujka ove godine navršilo se 11 godina od njegove smrti. Dušan Bilandžić je bio hrvatski povjesničara, akademika i političara. Još kao petnaestogodišnjak 1939. godine primljen je u Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Sudionik je partizanskog pokreta od 1941. godine. Nakon rata aktivan je u vojnoj službi JNA do 1960. godine kada napušta aktivnu vojnu službu i bavi se novinarstvom. Od 1967. godine radi u Centralnom vijeću Saveza sindikata Jugoslavije, da bi nakon ostavke Tuđmana postao direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu. Već 1968. godine je izabran za člana Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Sve do 1980. godine obnašat će vrlo visoke republičke i savezne funkcije. Tada dolazi u sukob sa unitarističko-centralističkim snagama boreći se protiv unitarnog jugoslavenstva. Osporavao je kategoriju „Jugoslaven“ kao nacionalnu odrednicu u popisu stanovništva 1981. godine. Beogradski mediji su ga optuživali za separatizam i proglašavali su ga „ustašom“. 1982. godine napušta državno-partijske strukture i bavi se znanstvenom radom. U politiku se vraća 1989. godine kada je izabran za člana Centralnog komiteta SKH. Na prvim višestranačkim izborima 1990. bi je na listi SDP-a, ali nije izabran. Na prijedlog Račana kao predstavnik oporbenog SDP-a ulazi u Predsjedništvo SR Hrvatske, a nakon ustavnih izmjena postao je potpredsjednik Republike Hrvatske.
Bilandžić je bio je član Upravnog odbora Hrvatske matice iseljenika i član Komisije Predsjedništva SR Hrvatske za pomilovanja. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanosti, dobitnik je i godišnje Državne nagrade za znanost, koju je primio za istaknuto znanstveno djelo „Hrvatska moderna povijest“ (Zagreb, 1999), bio je i članom Državnoga povjerenstva za povijesne i ratne žrtve. Godine 2009. odlikovan je Redom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana.
Bilandžić je veoma otvoreno govorio o svojim zabludama i “komunističkoj vjeri”. Poznata je i među povjesničarima rado prepričavana njegova dosjetka da bi “onaj Duško Bilandžić” iz 1940-ih, mlad i “nabusit partizan”, sebe, odno-sno “sadašnjeg Duška Bilandžića” s promijenjenim stajalištima “poslao pred streljački vod”.
Još dok je bio u službi u JNA imao je sobu do Franje Tuđmana i Veljka Kadijevića tako da se odlično poznaju. Tuđman, imajući povjerenje u njega, 1991. godine imenuje ga je u ekspertni tim Republike Hrvatske za pregovore sa Srbijom. Nativno, cilj pregovora je bio normalizacija odnosa između Hrvatske i Srbije, dok je suština pregovora bila podjela Bosne i Hercegovine.
Tri godine prije smrti u intervjuu za hrvatski tjednik Nacional Bilandžić govorio o tim vremenima, o Tuđmanu i pregovorima sa Srbijom.
Najzanimljivije dijelove tog intervjua donosimo u nastavku.
Na pitanje je li ga Tuđman izabrao za potpredsjednika RH Bilandžić je odgovorio: „ Njegova je odluka bila presudna. Ali formalno je tražio da SKH-SDP, nakon izgubljenih izbora, postavi svog predstavnika među šest potpredsjednika u republičkom predsjedništvu. Kod njega me je, zapravo, delegirao Ivica Račan.
Bilandžić je i ranije izjavljivao kako je Tuđman bio opsjednut podjelom BiH te je o istom pitan ponovo. „Nakon sastanka sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu 25. ožujka 1991., predsjednik Tuđman pozvao me je u ured i rekao da ću biti u timu koji će pregovarati sa Srbima. Srpski pregovarački tim vodio je akademik Kosta Mihajlović. U našem timu Tuđmanove teze najvjernije i tvrdo prenosio je profesor s Fakulteta političkih znanosti Zvonko Lerotić. Glavni cilj tih pregovora, koji su se, eufemistički, zvali “pregovori o normalizaciji srpsko-hrvatskih odnosa”, bila je, zapravo, podjela Bosne i Hercegovine.“
Na upit što mu je Tuđman konkretno rekao odgovori je: „Rekao nam je da se on dogovorio s Miloševićem da ta dva tima rade na normalizaciji odnosa Srbije i Hrvatske. No trebalo je skriti pravi smisao tih pregovora. U tim pregovorima uopće nije bilo riječi o normalizaciji odnosa između Zagreba i Beograda. Na njima se isključivo razgovaralo o podjeli BiH između Hrvatske i Srbije. Rekao nam je tada da su se on i Milošević oko toga načelno dogovorili, a da mi vidimo kako povući konkretnu crtu razgraničenja.“ Te je dodao: „Dao nam je direktive, a vodili smo tri runde pregovora. Poslije svake runde referirali smo mu što se događalo na tim sastancima. U jednom sam mu trenutku rekao: Franjo, molim te, nema ništa od tih razgovora. Pitao me je: “Zašto?” Odgovorio sam mu: prvo, zato što se ne možemo dogovoriti. Rekao sam mu da su Srbi maksimalisti. Tražili su Baranju i Kninsku krajinu. Pa kako ćemo se onda s njima dogovoriti? Odgovorio mi je da ne kompliciram, jer su se Sloba i on dogovorili. Inzistirao je da nastavimo razgovore. Pokušao sam ga upozoriti i na sljedeći problem. Ako bi nam i uspjelo podijeliti BiH, onda ćemo imati i druge prepreke. Prva je bila međunarodna zajednica, koja je jasno deklarirala da nema promjena granica među republikama bivše Jugoslavije. Odgovorio mi je: “Pusti ti međunarodnu zajednicu, što Sloba i ja dogovorimo, oni će to prihvatiti, prije ili kasnije. Jer međunarodna zajednica neće imati drugo rješenje.”
A što bi, u tom slučaju, bilo s Bošnjacima, bilo je sljedeće pitanje Bilandžiću. „To je bila druga prepreka na koju sam upozoravao. Rekao sam da će se Muslimani pobuniti, čak i kad bi se Hrvatska i Srbija uspjele dogovoriti. Tada me je počeo ismijavati. Bilo mu je nezamislivo da Muslimani mogu spriječiti eventualni dogovor Srbije i Hrvatske o podjeli BiH. Bio je uvjeren da oni protiv toga ne mogu ništa napraviti. Kasnije se pokazalo da sam ipak bio u pravu. Muslimani su stvorili vojsku od 200.000 ljudi i jednostavno se nisu dali. U to sam se vrijeme u jednom trenutku sreo i s Alijom Izetbegovićem i pitao ga zna li za planove o podjeli BiH. “Kako ne bih znao. Mi smo dobili informacije iz Karađorđeva”, odgovorio mi je. Mislio sam da mu otkrivam Ameriku, a on je već sve znao,“ rekao je u intervjuu za Nacional Dušan Bilandžić.
Bilandžić je objasnio Tuđmanovu tvrdoglavost. „Svaki put kad sam ga pokušao odvratiti tvrdnjama da međunarodna zajednica to neće dopustiti, tvrdoglavo mi je uzvraćao: “Hoće, hoće.” U jednom je trenutku rekao: “Mi ćemo pomoći Srbiji da se proširi, a ona će pomoći nama da se proširimo.” A to je proširenje trebalo biti na račun BiH. Nakon toga će, bio je uvjeren, odnosi između Srbije i Hrvatske biti kao odnosi između Francuske i Njemačke, koje su u 70 godina vodile tri rata. Bit ćemo najbolji saveznici, ali kad podijelimo BiH. Ponovo sam ga nastojao razuvjeriti da međunarodna zajednica neće na to pristati. Nije to želio prihvatiti tvrdeći da nema opstanka Hrvatskoj bez podjele BiH.
Bilandžić je objasnio zašto se sa Srbima nije mogao postići dogovor: „Objašnjavao sam Tuđmanu da Srbi otvoreno traže Baranju i Kninsku krajinu. Pitao sam ga gdje se može povući ta crta razgraničenja u BiH, a on mi je rekao da se držimo linije Banovine Hrvatske. To je značilo od Banje Luke prema Mostaru, zapadno od Neretve je hrvatsko, a istočno od Neretve srpsko.“
„O Bošnjacima njima nije trebalo voditi računa. Srpska delegacija nas je čak uvjeravala da NATO priželjkuje da Srbija i Hrvatska istjeraju Muslimane u Tursku. Tada sam rekao Kosti Mihajloviću neka nam pokaže taj dokument NATO-a. Imao sam na umu da je upravo Turska glavni saveznik NATO-a na južnom boku. On mi je na to odgovorio da je njihov predsjednik našem predsjedniku podastro taj stav NATO-a o poželjnom iseljavanju Muslimana iz Bosne. Bilo je to nacionalističko ludilo. Milošević je, očito, imao namjeru realizirati ideju Velike Srbije.“ rekao je Bilandžić.
Bilandžić je upitan i za Bosansku Posavinu budući da je u Posavini živio značajan broj Hrvata. Evo kao je situaciju oko Posavinu prokomentirao. „Srpskoj sam strani govorio da je u Posavini većinsko hrvatsko i muslimansko stanovništvo. U tom području centar srpstva samo je banjolučka regija, a to može imati eventualno tek status Nagorno Karabaha u Azerbajdžanu. Pitao sam ih kako misle uspostaviti vezu između Srbije i Banje Luke bez Posavine.“ Na taj upit članovi pregovaračkog tima Srbije Kosta Mihajlović i Smilja Avramov su Bilandžiću rekli: “Naši predsjednici su dogovorili da cijela Posavina pripadne Srbiji.” Te Bilandžić dodaje: „Još nije bilo ni Radovana Karadžića, ni Ratka Mladića. Potom je 6. svibnja 1992. izašao i onaj Sporazum Karadžić-Boban sa sastanka u Grazu, a Večernji list je tim povodom objavio da više nema nikakvih sporova između Hrvatske i Srbije, da je pitanje Posavine riješeno. Sporno je ostalo samo malo područje istočno od Dubrovnika.“
Zanimljiv je bio Bilandžićev odgovor zašto se pak u Posavini ratovalo ako je već ranije postignut dogovor. Odgovorio je: „To je bio najveći apsurd. Milošević i Tuđman su organizirali te oružane borbe za bosansku Posavinu. Tada sam razmišljao: zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je ona već bila predana Srbiji. Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba glumiti da je to dobiveno borbom. Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije steći dojam da je to predano bez borbe.“
Po Bilandžiću nije bilo nikakvih dvojbi tko je pokrenuo rat početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. „Četverogodišnji rat na prostoru bivše Jugoslavije protiv tada već samostalnih država, bivših jugoslavenskih republika, pokrenuo je Slobodan Milošević. No nakon tog četverogodišnjeg rata Srbija se našla u istoj poziciji na kojoj bila i prije rata. Na kraju je morala prihvatiti avnojevske granice bivših federalnih jedinica, koje je nastojala srušiti.“
DOMOVINA
