Još od prve svoje pročitanje knjige, koju mi je poklonio upravo moj tata, „Svi me vole, samo tata ne“, autora Đure Zrakića, našeg nekadašnjeg garevačkog kapelana, rodom iz Bosanskog Šamca, a mislim da smo ju pročitali i sestre i ja u vrlo kratkom roku, pa sve do slikovite Apokalipse (Ivanovog Otkrivenja), koju je također pokojni tata Jakov kupio ispred Crkve u Waiblingenu, 1995., sanjam o vlastitom pisanom djelu. Od tada, pa do ovoga trenutka, te dvije knjige i sve one između i nakon njih, svakim danom sve više, jačale su u meni uvjerenje da, ukoliko ikada budem pisao neko djelo, ono će nužno biti vezano za Čistilište.
Idemo ususret blagdanu Svih Svetih. Vrijeme kada se prisjećamo onih ljudi i duša, koje su imale i u našim srcima i dalje imaju posebne zasluge, bilo u obiteljskom, širem privatnom, društvenom ili općem okruženju. Svi Sveti – zato, jer su mnogi od njih završili ovozemaljski život, a da njihova svetost nije javno poznata, priznata i u dostatnoj mjeri njegovana i poštovana, kako to zaslužuju te duše. Ljubeći i sjećajući se naših bližnjih – a ljudski je to, vidimo ih bez dubljeg razmišljanja, mahom u raju – jer eto – Svi Sveti su, moji su naravno također među njima – a rijetko pomislimo, kako su, iako nama i za vrijeme zemaljskoga života sveti, oni vjerojatno nužno bili ili još jesu u Čistilištu. Ovdje zanemarimo vrijeme i prostor te shvaćanje istih, jer bi razmatranje o tim pojmovima urušilo okvir, kojeg sam predvidio u ovom tekstu, a svakako želim ostaviti i neka područja otvorena, koja će, uz Božju pomoć, biti obrađena u zasebnom radu.
Već i sam pojam Čistilišta kao takav je najčešće kamen spoticanja među razumnim Božjim stvorenjima, nama ljudima. Tako je to bilo kroz povijest, kada su se brojne „vjerske“ skupine odvajale od Presvete katoličke Crkve, između ostalog i zbog toga pojma, pitanja i njegova značenja – ali isto tako, ono stvara i određenu pomutnju u svakodnevnim ljudskim odnosima među nama katolicima. Zamislimo si duhovno stvorenje, koje je sebe i svojom zlom voljom „programiralo“ uništiti sve što je od Boga, time i sva ljudska stvorenja, a koje je svjesno dara i od Boga darovanog stanja, u kojemu ljudske duše uživaju „drugu priliku“! Za jedno takvo Zlo to mora biti užasno poražavajuća spoznaja i sve će to Zlo učiniti da duše nikada ne dođu u to, za vjernike privilegirano stanje te uživaju taj Božji dar i priliku. One, koji su već Božji i na pravome putu (a samo Bog zna, tko su ti!), to Zlo ne zanimaju, nego isključivo oni koji su„na putu“ i još mogu donijeti ispravnu odluku za Boga ili pokleknuti – a to je većina nas.
Dok palimo svijeće za naše „Svete“, obilazimo grobove na taj i na Dušni dan, trebamo imati na umu, kako duše naših predaka nisu prostorno negdje tamo, a mi ovdje. Ne, nego ne razumijevajući i ne posjedujući sposobnost dokučiti vrijeme i prostor unutar kojeg se kreću anđeli, sveci – ali i duše, kojima palimo svijeće tih dana, mi nastupamo uglavnom površno, kao tradicionalisti koji se drže obreda, rituala i navika, a ne prepoznajemo da ti isti mrtvi, bili sveci ili u čistilištu, nisu negdje na drugome mjestu, nego u nekom drugom stanju, a vremenski i prostorno ovdje i među nama, katkad u snu, katkad u javi – jer, izgubljena duša (u paklu) ne dolazi na san, ona je zauvijek zatvorena i odvojena od Božjeg gledanja, djela i stvorenja, umno, duhovno, duševno i tjelesno.
Blagdan Svih svetih, koji će i ove godine okupiti brojne naše obitelji oko grobova preminulih predaka, prilika je i za nas žive, preispitati vlastita djela, nedjela, riječi i neizrečeno. Preci su savjetovali možda jedno, a nije se dogodilo, nismo ispunili. Dali smo precima neki zavjet i obećanje, a fulali smo – zbog nas i zbog naših ljudskih slabosti. Jesmo li svjesni posljedica i razmišljamo li o njima, kada nešto izgovorimo, napišemo, uradimo ili ne učinimo? Za svece nije potrebno moliti – od svetaca možemo uvijek i samo učiti, uživati u zagovoru i zaštiti te nastojati ih slijediti i biti primjer u našoj zajednici i u svijetu, prema njihovoj riječi i djelu. Sveci su nama jasni, oni izgubljeni nam nisu tema po samoj božanskoj naravi – no, bitni smo mi jedni drugima i bitni su nam svi ljudi, s kojima smo još uvijek „na putu“ – zajedno, kao katolici, Hrvati, Garevljani i sva Božja ponizna stvorenja, koja vjeruju u snagu pokajanja, oprosta, čistoće i Čistilišta! Svijeće neka se pale, a upaljene neka gore…
Nije vrijeme za gašenje svijeća, vrijeme je za održavanje njihovog starog plamena i za paljenje novih i većih plamena, koji će još dulje i jače gorjeti. Kao što naši preci uživaju svoje, nama nepoznato stanje, jer nam ipak nije dano znati i vidjeti, tako i naši zaslužni živi, trebaju uživati u onom stanju i plamenu, koje im pripada i kojeg zaslužuju, no, to moraju biti spremni i prihvatiti. Pa i odreći se nečega, radi tog plamena, koji nas obasjava i snagu nam daje. To vrijedi za sve nas.
Čak i najveći svetac, koji zasluženo gleda Boga, može odbiti tu privilegiju u bilo kojem trenutku. Tako je najblistaviji Božji anđeo, svjetlonoša – Lucifer, pao. Može to i duša u Čistilištu, ipak, ona se može odlučiti samo za pakao, a za gledanje Boga, mora proći Čistilište ili se uzdati u žrtve i molitve nas živih. Međutim, što se zemaljskoga tiče, ako se opredijelimo za isključivost i pakao – tada više ne odlučujemo mi, nego se odlučuje umjesto nas, tada nismo svoji i postajemo utjelovljeno Zlo, koje proždire sve oko sebe. Tada se svijeće gase. Naše stare Garevljanke i Garevljani, barem kako sam od svojih učen, nisu dopuštali niti mi danas dopuštamo da se išta katoličko, hrvatsko i garevačko gasi. Ono što je loše, kroz molitvu i djelo u tišini mijenjamo, a ono dobro kroz istu tu molitvu i isto to djelo zagovaramo i ostvarujemo.
Svi Sveti, Dušni dan i naše upaljene svijeće trebaju nas inspirirati hrabrošću i snagom naših predaka, kako bi uspjeli spoznati sebe, sa svim dobrim i lošim stranama, te našu osobnu ulogu, koju imamo i zbog koje nosimo odgovornost unutar zajednice, a koja ne smije biti uvijek ista. Moramo biti spremni odricati se uloga i mijenjati ih, vrijeme leti, generacije se mijenjaju – ali nipošto ne gasiti svijeće – trebamo spremni prihvatiti nove uloge, paleći nove svijeće i nova svjetla. Povezani smo s našim precima, a još više dijelimo vrijeme s našim živima – prijateljima i mještanima, bez obzira gdje tko živio, jer, stanje duša preminulih i živih, ne razlikuje se u vremenu i prostoru, no, o tome, nekom drugom prilikom.
Želim svim našim dragim Garevljankama i Garevljanima blagoslovljene nadolazeće blagdane, sretan i miran put, onima koji će putovati, a nama svima spoznaju da je jedna goruća ili neugašena svijeća jača od svakoga mraka te da je lakše održati svjetlo, nego ga iznova stvarati i paliti. Mi Garevljani to dobro znamo, a to je ujedno jedna od tajni Čistilišta, koja u sebi nosi odgovor na sva naša ljudska pitanja.
Povezani smo podjednako s našim mrtvima i živima. Ne gasimo svijeće. Palimo ih i čuvajmo jedni druge! Hrabro i nesebično mijenjajmo sebe i uloge naše – radi zajedničkoga dobra – i neka među nama uvijek božansko svjetlo sjaji.
Božji blagoslov
Josip Križić
