Tokom središnje manifestacije obilježavanja 30. godišnjice oslobađanja Jajca u okviru operacije „Maestral“, hrvatski general Stanko Sopta – Stari učinio je nešto što je rijetko viđeno na ovakvim ceremonijama: zaustavio je svoje izlaganje i cijeli protokol kako bi sačekao da se završi ezan s obližnje džamije. „Pričekat ćemo da molitvu izraze naši partneri“, rekao je Sopta, izazvavši aplauz i odobravanje prisutnih.
Ovaj čin, premda jednostavan, nosi duboku simboliku u kontekstu Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj su odnosi između muslimana Bošnjaka i katolika Hrvata i dalje opterećeni ratnim nasljeđem, političkim manipulacijama i medijskim etiketiranjem.
Medijska šutnja i selektivna interpretacija
Zanimljivo je da su mediji bliski Draganu Čoviću koji je također bio prisutan na manifestaciji gotovo u potpunosti prešutjeli ovaj gest. S druge strane, bošnjački mediji su ga doduše zabilježili, ali uz rezervu. U tekstovima se Sopta najčešće prikazuje kao “general s američke crne liste”, “zločinac”, “ratni zapovjednik HVO-a”, pa čak i kao “ustaški nacionalist”. Njegov čin se tek usputno spominje kao “vrijedan poštovanja”, dok se glavnina prostora koristi za podsjećanje na ratne traume i političke optužbe. Njegov čin iako godi kao da se želi diskreditirati jer se ne uklapa u politički narativ.
Takva medijska obrada pokazuje da ni jedna strana nije istinski spremna za pomirenje, jer pomirenje ne počinje od zaborava, već od priznanja ljudskosti u drugome. Sopta nije morao zaustaviti govor. Mogao je ignorirati ezan, kao što je to možda bilo za očekivati. Ali nije. I upravo zato njegov čin ima težinu.
Što zapravo znači pomirenje?
Pomirenje ne znači amnestiju. Ne znači zaborav. Ali znači sposobnost da se u drugome prepozna čovjek, čak i ako je bio vojnik, čak i ako je bio na „drugoj strani“. Sopta je u svom govoru govorio o slobodi kao „satkanoj od ljubavi“, o žrtvi kao temeljnom kamenu mira, i o potrebi da se branitelji pamte po svojoj ljudskosti, a ne samo po uniformi.
U zemlji u kojoj se svaka gesta tumači kroz političku prizmu, ovaj čin je rijedak primjer dostojanstva. I upravo zato je važno da se o njemu piše, ne kao o incidentu, već kao o mogućem početku drugačijeg narativa.
Vrijeme je za novu vrstu sjećanja
Ako bošnjački mediji ne mogu priznati plemenitost bez zadrške, a hrvatski mediji ne žele ni spomenuti čin koji ne odgovara političkom narativu, onda je jasno da se sjećanje u Bosni i Hercegovini još uvijek vodi kao rat. A rat sjećanja je najduži, najtiši i najopasniji, jer ne ostavlja ruševine koje se vide, već one koje se osjećaju.
Stanka Soptu ne treba proglašavati svecem. Ali u tom trenutku, kada je zaustavio govor zbog ezana, bio je čovjek. Čovjek koji je razumio da poštovanje prema drugome ne traži ideološku suglasnost, već ljudsku pristojnost. Ma koliko se bošnjački mediji trudili da ga diskreditiraju, taj trenutak ostaje kao svjetionik u magli kolektivnih trauma.
Pokazati lice čovjeka je ono što Bosni i Hercegovini najviše nedostaje: ljudi koji će, barem na trenutak, biti više od svojih etiketa, svojih strana, svojih narativa. Pomirenje traži hrabrost, traži oprost. Ne traži zaborav, ali traži volju da se ne ostane zarobljen u prošlosti. Budućnost naše djece zahtijeva da svatko od nas, barem jednom, bude Sopta.
Pružena ruka tolerancije ne smije ostati visjeti u zraku. Različitosti koje nas prate i s kojima živimo nisu prijetnja, one su temelj bogatstva ove zemlje. Bosna i Hercegovina je predugo ovisila o politikama koje hrane strah, a ne nadu. Ovaj čin generala Sopte nije samo gesta to je lekcija. Mali korak jednog čovjeka, ali možda prvi korak ka velikom putu koji vodi prema istinskom pomirenju.
PeD | DOMOVINA
