U pravoslavnom svijetu, gdje se duhovna nadležnost ne temelji na papinskoj centralizaciji (kao kod katoličke crkve), već na autokefalnim crkvama koje međusobno dijele dogmatsko jedinstvo, Srpska pravoslavna crkva (SPC) predstavlja izuzetak, ne samo po svojoj strukturi, već po svojim ambicijama i ideološkom djelovanju. Za razliku od drugih pravoslavnih crkava, SPC je u prošlom stoljeću prerasla okvire liturgijske misije i postala instrument širenja etničke ideologije srpskog karaktera u državama koje nisu kanonski vezane uz Beograd.
Pravoslavna ekleziologija: autokefalnost i granice
Pravoslavna crkva nije jedinstvena institucija, već zajednica autokefalnih pomjesnih crkava. Svaka od njih ima vlastitu hijerarhiju i duhovnu nadležnost unutar teritorije koju tradicionalno pokriva. Ruska pravoslavna crkva ne pretendira na jurisdikciju u Bjelorusiji, Ukrajini ili Moldaviji, iako u tim državama žive ruske etničke manjine. Slično vrijedi za Grčku, Rumunjsku i druge, etnički identitet vjernika ne daje automatsko pravo jurisdikcije. Grčka nema jurisdikciju nad Ciprom iako na Cipru žive etnički Grci koji govore grčkim jezikom. Cipar ima svoju autokefalnu crkvu (Crkva Kipra).
SPC je jedina koja sistematski održava eparhije u Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, bez priznanja lokalnih narodnih pravoslavnih težnji. Ta praksa ne počiva na kanonskim temeljima, već na etničkom kontinuitetu i ideji da pravoslavni Srbi, ma gdje živjeli, pripadaju SPC, čak i ako djeluju unutar pravoslavnih većinskih država s vlastitim identitetom.
Crna Gora: autokefalnost ukinuta pod SPC
Crnogorska pravoslavna crkva uživala je autokefalnost sve do 1920. godine. Mitropoliti su birani od strane državnog zbora, a Crna Gora je u svojim ustavima (1903. i 1905.) jasno deklarirala da je crkva nezavisna. Uspostavila je kanonske veze s Carigradom i Rusijom.
No, nakon stvaranja Kraljevine SHS, SPC je, uz formalnu suglasnost Carigrada, prisajedinila crnogorsku crkvu bez internog dogovora. Imovina, struktura i jurisdikcija prešli su pod SPC. Time je, uz političku unifikaciju, provedena i duhovna centralizacija koja je potisnula lokalne crkvene identitete.
Jugoslavija i pitanje jugoslavenske crkve
Logično bi bilo da stvaranjem Jugoslavije nastane i “Jugoslovenska pravoslavna crkva”, kao duhovni izraz zajedničke države. No to se nije desilo. SPC je zadržala etnički naziv, čak i kada je djelovala na teritoriji nesrpskih naroda, Crnogoraca, Makedonaca, Hrvata, Bošnjaka. Ime i struktura nisu prilagođeni jugoslavenskoj ideji, već su ostali nositelji srpskog etničkog kontinuiteta.
Iz perspektive SPC, Jugoslavija je bila produžetak srpske historijske misije, a ne zajednički projekt jednakih naroda. Duhovna jurisdikcija nad cijelim pravoslavnim prostorom bivše Jugoslavije bila je opravdana idejom da su svi pravoslavni u toj državi zapravo Srbi. Takva pozicija nije imala oslonac u kanonskim principima, već u ideološkom konstruktu.
Jurisdikcija SPC-a van Srbije: misija ili hegemonija?
U državama poput Sjeverne Makedonije, Crne Gore, BiH i Hrvatske, SPC zadržava svoje eparhije bez priznanja lokalnih inicijativa. Makedonska pravoslavna crkva godinama nije priznata od SPC, a Crnogorska pravoslavna crkva se i danas osporava. Hrvatska pravoslavna crkva tek nedavno artikulira vlastite zahtjeve, dok u BiH SPC operira kao de facto jedina pravoslavna struktura, na način kao da je Republika Srpska dio Srbije.
Ova praksa pokazuje da SPC ne djeluje samo kao liturgijska institucija, već kao instrument širenja srpskog etničkog identiteta. Jurisdikcija se ne temelji na duhovnim potrebama vjernika, već na geoetničkom projektu, često u sprezi s političkim akterima i medijskim narativima.
SPC ili Crkva Srbije
Iako ovaj osvrt na djelovanje Srpske pravoslavne crkve (SPC) proizlazi iz osobne analitičke potrebe za razumijevanjem njene duhovno-ideološke uloge, važno je istaknuti da takav pristup nije izdvojen ni nov. Naprotiv, slični zaključci odavno su prisutni u širokom javnom i intelektualnom diskursu, od akademskih radova do polemičkih kolumni. Jedan od najizrazitijih takvih glasova dolazi iz Crne Gore, gdje Vukašin Perović u tekstu za portal Aktuelno.me otvoreno naziva SPC “Crkvom Srbije”, tvrdeći da se pravim imenom ne želi nazvati jer bi se tada ogolio njen politički i hegemonijski karakter. Perović upozorava na niz razloga zbog kojih se SPC skriva iza univerzalnog pravoslavnog okvira: da bi zadržala utjecaj van Srbije, da bi mogla graditi objekte, kontrolirati lokalnu religijsku infrastrukturu, posrbljavati vjernike i djelovati izvan kanonskih pravila. Njegova retorika, iako oštra, odražava osjećaj dijela javnosti da SPC više ne djeluje kao liturgijska institucija, već kao etnički projekat s para-crkvenim ambicijama. Stoga ovaj tekst nije izolirano mišljenje, već dio šireg pokušaja da se razumije i objasni uloga SPC-a u oblikovanju društvenih i identitetskih odnosa na Balkanu.
Za razliku od drugih autokefalnih pravoslavnih crkava koje poštuju teritorijalni suverenitet, SPC koristi etnički identitet kao osnovu za ekspanziju. Time ne djeluje kao liturgijska institucija, već kao ideološki instrument velikosrpske hegemonije, s ciljem širenja srpskog identiteta u državama s nacionalnim manjinama.
Crkva izvan liturgije, teritorij u službi ideologije
Srpska pravoslavna crkva, iako kanonski priznata autokefalna institucija, svojom praksom nadilazi okvire duhovne misije. U kontekstu Balkana, ona se nerijetko ponaša kao nositelj etničkog projekta, šireći jurisdikciju ne prema vjerskim potrebama vjernika, već prema političkoj i identitetskoj agendi. Odbijanje da se nazove “Crkvom Srbije” nije puka semantička igra, to je strateško skrivanje identitetske poruke koja bi, ako se jasno artikulira, razotkrila ambiciju da se pravoslavlje u regiji podredi srpskoj dominaciji.
SPC ne koristi svoje strukture da širi pravoslavlje u liturgijskom smislu, već da širi srpstvo, bez obzira na kontekst, volju lokalnog pravoslavnog stanovništva, ili kanonska pravila.
U vremenu kada se pravoslavne crkve sve češće profiliraju kroz lokalne identitete i duhovne potrebe naroda, SPC ostaje vezana za model centralizacije i ekspanzije. Time ne samo da guši pluralizam unutar pravoslavnog prostora, već i stvara trajne pukotine u međunacionalnim odnosima, koje se često prenose i izvan crkvenih zidova, u politiku, obrazovanje, medije i javni prostor.
I dok druge pravoslavne crkve poštuju granice suverenih pravoslavnih država, SPC gradi paralelne duhovne strukture, često s političkom dimenzijom, koje služe ne vjeri, već projektu etničke dominacije pod plaštom svetosti.
PeD | DOMOVINA
