Među višim vojnim i civilnim strukturama NDH nalazili su se i brojni Srbi, ne kao pasivni promatrači, već kao aktivni sudionici provedbe politika NDH i vojnih operacija. Neki od njih su se posebno isticali da su zavrijedili najviša vojna odlikovanja, pozicije i činove.
Cilj ovog teksta nije abolirati zločine NDH, niti relativizirati patnje žrtava. Cilj je pokazati da povijest nije crno-bijela, da ne djeluju svi pripadnici jednog naroda prema jedinstvenoj ideologiji, te da stvarnost često ne slijedi propagandne obrasce. Pobjednici pišu povijest, ali to ne znači da je ona onakva kako je zapisana. Ovaj tekst nije nikakva novina u javnom prostoru. Slični tekstovi su već objavljeni na mnogim portalima i Internet stranicama. Ovaj tekst još jednom podsjeća na zataškavane, ali rasvijetljene i nevjerojatne činjenice koje do skora nismo znali o ulozi Srba u Nezavisnoj državi Hrvatskoj od 1941. – 1945. godine.
Srbi u vojsci NDH
Visoki vojni dužnosnici srpske nacionalnosti u službi NDH nisu iznimka, već pokazatelj složenosti odnosa. Većina generala srpske nacionalnosti koja je bila angažirana u oružanim snagama NDH imala je vojnu karijeru u Austro-Ugarskoj i Kraljevini Jugoslaviji, a u NDH su se našli iz različitih razloga, od ideološke bliskosti do pragmatične suradnje. Njihova prisutnost u najvišim vojnim strukturama NDH baca novo svjetlo na tvrdnje o isključivo genocidnoj namjeri režima prema Srbima.
Evo tko su generali Srbi u NDH i u najkraćem što se o njima zna:
- Đuro Grujić, bio je glavar stožera kod vrhovnog zapovjednika oružanih snaga (Glavni stan Poglavnika). Čovjek od Najvećeg povjerenja Pavelića. Pratio ga je u posjeti Hitleru sredinom rujna 1944. godine. Nositelj je titule „Vitez“ koja se dodjeljivala u iznimnim slučajevima samo odabranim zaslužnicima u NDH. Skupa s generalom Dragojlovim radio je na osuvremenjivanju i preustroju hrvatskih oružanih snaga. Povlači se iz Zagreba 6. svibnja 1945. iako je bio zagovornik nastavka borbi. Zarobljen je u Austriji, izručen jugoslavenskim vlastima koje su ga osudile na smrt 19. rujna 1945. Pogubljen je 24. rujna 1945. u Beogradu. Na sudskom procesu pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu izjavio je: „Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr. Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba, pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj hrvatskoj vojsci.“ (Wikipedia)
- Fedor Dragojlov, rođen je 1881. u Pančevu. Umro je 1961. u Buenos Airesu, general Domobranstva NDH. Bio je glavni zapovjednik Hrvatske vojske od 1943. do konca 1944. godine. Početkom 1943. je odlikovan mađarskim viteškim križem sa zvijezdom za izuzetne zasluge u zajedničkoj borbi protiv komunizma. 15. listopada 1943. je, zbog velikih zasluga na postavi i opremi Gorskih Sdrugova odlikovan njemačkim ratnim križem za zasluge sa zvijezdom. Od strane Ante Pavelića je odlikovan Redom krune kralja Zvonimira I. stupnja sa zvijezdom i hrastovim grančicama, te je dobio titulu „Viteza“, najprestižnije priznanje u NDH, zbog velikih zasluga za izgradnju oružanih snaga NDH. (Wikipedia)
- Mihajlo Lukić, Mihajlo Lukić rođen je u Virju, u Podravini, 1866. godine, a preminuo je u Zagrebu 1961. godine. Časnik Austro-Ugarske. Vrtoglavu karijeru doživljava u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Vojno usavršavanje postigao je u Francuskoj, nakon čega je držao katedru strategije na Vojnoj akademiji u Beogradu. Prije prve bitke s Nijemcima predao im se i odmah odlazi u vojsku NDH (travnja 1941.). Postavljen je za zapovjednika 3. domobranskog zbora u Sarajevu. Često je surađivao s Crnom legijom Jure Francetića. Zbog velikih zasluga za izgradnju oružanih snaga NDH” dobio je titulu „Viteza“ i, između ostalog, odlikovan je „Hrvatskim trolistom 1. stupnja s hrastovim grančicama”. To odlikovanje dobili su samo Slavko Kvaternik, Jure Francetić, Rafael Boban i on. Poslije rata osuđen je na deset godina zatvora. Odležao je pet, a onda je pomilovan. Umro je u Zagrebu, kao umirovljenik.
- Dušan Palčić, domobranski general NDH i krilnik ustaške vojske. Rođen je u Zagrebu 1881. godine. Bio je jedan od ljudi od najvećeg povjerenja Pavelića. Čak su bili i osobni prijatelji. Također je kao i Mihajlo Lukić kao pukovnik vojske kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. prešao u redove vojske NDH. Za svoje zasluge od strane Pavelića dobio je čin generala domobranstva NDH, da bi mu kasnije bio dodijeljen i čin ustaškog krilnika. To je bio najviši čin u vojsci NDH, a pored Palčića nosili su ga od Hrvata samo Pavelićev doglavnik Slavko Kvaternik, ministar odbrane Ante Vokić i Jure Francetić zapovjednik Crne legije (posmrtno odlikovan). Nakon rata Palčić je uspio izbjeći uhićenje i nije suđen. Umro je kao umirovljenik u Zagrebu 1963. godine
- Đuro Dragičević, rođen je 07. studenog 1890. godine u Kalesiji (BiH). Bio je također časnik Austro-Ugarske monarhije, da bi se stvaranjem Kraljevine Jugoslavije priključio Kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci. Odmah po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske (NDH), priključio se Hrvatskom domobranstvu u činu generala. Angažiran je u Ministarstvu obrane na poziciji zapovjednika Topničkog odjela (1941.-1944.). 1944. godine postavljen na dužnost vojnog poslanika u hrvatskom veleposlanstvu u Berlinu. Dragičević je u Berlinu bio zadužen za nabavu naoružanja za Hrvatske oružane snage. Dočekao je kraj rata u glavnom gradu Njemačke gdje je zarobljen od strane sovjetske Crvene armije. Odveden je u rusko zarobljeništvo gdje je je ostao zatočen 9 godina. Nakon odslužene kazne odabrao je Austriju kao mjesto gdje će živjeti i umro je u Beču 28. srpnja 1980.
- Milan Uzelac, rođen 1867. godine u Mađarskoj. Iako vremešan, kao umirovljenik, odmah se po uspostavi NDH stavio Paveliću na raspolaganje. Prihvatio je ponudu Pavelića da u činu počasnog generala pomogne formiranju i organiziranju zrakoplovstva NDH. Brzo je napustio aktivnu službu u NDH (studenog 1941.), ali je ostao uz Pavelića do kraja rata. Uživao je golem ugled u tadašnjoj hrvatskoj državi, ali i izvan njezinih granica. 1942. godine, povodom njegova 75. rođendana u Zagrebu je priređena svečanost na kojoj su se okupio veliki broj njemački, mađarski i hrvatski ratnih zrakoplovci iz Prvog svjetskog rata. Nakon rata odmah je uhićen od strane partizana. Iako je u zatvoru proveo samo godinu dana doživljavaju je niz tortura. Nakon puštanja iz zatvora nastanio se u Petrinji. Umro je u Zagrebu 1954. godine u svojoj 87. godini života. Pokopan je na Mirogoju.
- Milan Desović, rođen je 1895. u Pljevljima. Također je bio časnik u Vojsci Kraljevine Jugoslavije. Odmah po uspostavi Nezavisne države Hrvatske priključio se Paveliću. Od strane Njemačke dobio je odlikovanje Željeznog križa zbog istaknutih borbi kod Staljingrada. Desović je jedan od četvorice Srba u NDH koji su dobili prestižnu tituli „Viteza“. Nakon povratka sa „Istočnog fronta“ bio je raspoređen kao zapovjednik u Petrinji, no tu se neće dugo zadržati jer ga Pavelić postavlja za vojnog izaslanika NDH u Berlinu, a potom i u Bratislavi. Krajem rata zarobljavaju ga Amerikanci koji ga isporučuju Jugoslaviji. Od strane komunističke vlasti bio je osuđen na 15 godina. Nakon odsluženih 12 godina pomilovan je, ali je Desović po izlasku iz zatvora odmah emigrirao u Njemačku gdje je živio do 1968. godine kada je umro u Münchenu.
- Jovan Iskrić, rođen u Banatskom Karlovcu 1884. godine bio je domobranski general NDH. Kao austrougarski časnik sudjelovao je u borbama u Srbiji gdje je ranjen. Za te zasluge odlikovan je Križem viteškog reda Marije Terezije. Iskrić je bio časnik u Kraljevini Jugoslaviji sve do sloma te države do travnja 1941.godine. Odmah nakon proglašenja NDH pristupa u njenu vojsku i postaje časnik Hrvatskih oružanih snaga. Zbog višestrukih ranjavanja u Pvom svjetskom ratu nije bio sposoban za front pa je bio raspoređen u redovima logistike. Čin generala NDH dobio je 1944. godine. Umro je u Zagrebu 1961. godine.
- Zvonimir Stimaković, rođen je u Zagrebu 3. lipnja 1891. godine. Višu školu vojne akademije završio je u Beogradu. Sam se prijavio u djelatnu službu hrvatske vojske u NDH. Kao časnika imenovan je na više dužnosti u vojsci NDH među kojima je i pozicija pročelnika Glavnog stožernog odjela 2. zbornog područja. Bio je i zapovjednik Podhvatnog zapovjedništva u Sisku te nadzornik konjaništva i zapovjednik 2. hrvatske legije. Od 1944. godine bio je zapovjednik 4. lovačkog zdruga sa sjedištem u Bosanskom Novom. Nakon rata je uhićen i osuđen na 20 godina zatvora. Svih 20 godina odslužio je u zatvoru u Staroj Gradiški. Preminuo je u svojoj 83. godini života u Zagrebu 1974. godine.
- Lavoslav Milić, rođen je u Karlovcu 1890. godine. Bio je general Kraljevine Jugoslavije i NDH. Milić je bio na dužnosti u Ministarstvu Hrvatskog domobranstva i bio je zadužen za logistiku. Da bi rat završio kao zapovjednik Upravnog ureda u Ministarstvu oružanih snaga NDH. Zarobljen je od strane Engleza 1945. godine i isporučen je Jugoslavenskoj armiji. Osuđen je na 20 godina robije, ali je nakon izdržanih 5 godina kazne pušten zbog teškog zdravstvenog stanja. Umro je u Zagrebu 1964. godine.
- Miroslav Opačić, rođen je na Kordunu 1888. godine. Bio je domobranski general NDH. Čin generala dobio je još u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Odmah po uspostavi NDH stavio se Paveliću na raspolaganje. Pavelić ga odmah postavlja za nadzornika tehničkih trupa kopnene vojske NDH. U kolovozu 1943. godine bio je postavljen na mjesto pročelnik Odjela za javne radove i mjesto nadzornik u Državnoj radnoj službi NDH. Umirovljen je 1944. godine, a o njegovoj daljoj sudbini nema pouzdanih podataka.
- Jovan Pribić, rođen je 1885. godine. Bio je domobranski general NDH. I Pribić je imao čin generala u jugoslavenskoj vojsci. Također, odmah po uspostavi NDH priključuje se Paveliću. O Jovanu Pribiću se još samo zna da je 1943. godine odveden u njemačko zarobljeništvo 1943. godine. Vratio se iz zarobljeništva, ali nje nastavio vojnu službu. Ostali podaci o njemu nisu poznati.
- Miloš Ožegović, rođen je 1886. godine. O Ožegoviće ima najmanje podataka. Zna se samo da je bio brigadni general NDH koji je umirovljen 1942. godine i kao godina njegove smrti se navodi 1944. godina. Detaljniji podaci o Ožegoviću nisu poznati.
Bilo je Srba, pripadnika ustaškog pokreta, za koje izvori govore da su bili ratni zločinci, pa čak i to kako su posebno okrutno postupali prema svojim sunarodnjacima Srbima-pravoslavcima. U tom kontekstu najčešće se spominju: Marko Šarac, ustaški tabornik u Tornju i Pakracu. On je bio desna ruka i čovjek od velikog povjerenja zločinca Maksa Luburića za Pakrac i Lipik kao i za cijelu Zapadnu Slavoniju. Uhvatili su ga partizani poslije rata, osuđen je na smrt i bio je strijeljan 1946. godine. Milka Obradović, Srpkinja koja je okrutno ubijala logoraše srpske nacionalnosti u Staroj Gradiški, i Mile Vasić ustaški „kapo“ masovni ubica u logoru Jasenovac.
No, Srbi nisu bili prisutni samo u generalskim krugovima. Brojni su se nalazili na dočasničkim i časničkim pozicijama, te u civilnim organima vlasti, od administracije do lokalne policije. Moguće da je među njima bilo onih koji su u službu ušli pod pritiskom nove ustaške vlasti, ali nema nikakve dvojbe da je uključivanje Srba u službe NDH bio njihov osobni izbor.
Srbi na drugim visokim pozicijama u NDH
Predsjedništvo Sabora NDH imalo je pet članova, a jedan od njih bio je Srbin, dr. Savo Besarović, predratni advokat, kolega sa studija i osobni Pavelićev prijatelj. Sredinom rata, Besarović je postao ministar u NDH. On je bio samo jedan od Srba koji su imali istaknutu ulogu u ustaškoj državi. Rođen 1889. u staroj srpskoj sarajevskoj obitelji, bio je predodređen za visok položaj u društvu. Diplomu pravnika i doktorat stekao je na Univerzitetu u Zagrebu, a zatim je otvorio advokatski ured u Sarajevu i ubrzo nakon toga izabran je za poslanika vladajuće Jugoslavenske radikalne zajednice Milana Stojadinovića. Uspostavom NDH, već na drugom zasjedanju Hrvatskog državnog sabora položio je zakletvu Paveliću.
Poslije rata osuđen je na smrt, a prije izvršenja smrtne kazne uzviknuo je: „Imao sam čast da sam bio ministar u Vladi NDH. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio dr. Ante Pavelić! Živio hrvatski narod!”
Članovi Hrvatskog državnog sabora bili su Srbi dr. Svetislav Šumanović, kao i Uroš Doder. Po jednoj verziji doktor Svetislav Šumanović je uspio emigrirati u Argentinu, no mnogi povjesničari se ne slažu s tom verzijom nego se tvrdi da je dr. Šumanović umro u Zagrebu 1945. godine u svojoj 85. godini života i sahranjen je na Mirogoju. O Urošu Doderu se malo zna, ali se pretpostavlja da je sa ustašama pobjegao u Austriju odakle se prebacio u Njemačku gdje je umro 1961. godine.
Ministar “bez lisnice” u Vladi NDH bio je i magistar farmacije Ljubomir Pantić, apotekar iz Bijeljine.
Na preporuku doglavnika NDH Mile Budaka, koji je s Pantićem bio prijatelj još iz studentskih dana, a po zapovijedi Pavelića, on je bio određen za ministra u novoj ustaškoj vladi. Pantić je u Vladi NDH ostao do kraja rata. Izvori navode da je cijeli rat živio u Zagrebu.
Pred kraj rata pobjegao je iz Zagreba u Austriju, zajedno sa ustaškim vojnim i političkim vrhom. Iz Austrije se uspio prebaciti u Švicarsku koja je imala neutralnost i tamo je proveo narednih 6 mjeseci.
Pantić se bojao uhićenja i isporučenja komunističkim vlastima u Jugoslaviji te je odlučio stupiti u kontakt sa svojim rođakom Rodoljubom Čolakovićem koji je kod Tita uživao poseban ugled. Rođak Čolaković mu je omogućio da se nakon predaje formalno zadrži u zatvoru tri i po mjeseca nakon čega je, zbog jake veze, pušten bez suđenja. Živio je u Beogradu i imao je čak i državnu mirovinu. Umro je 1961. godine.
Izolirani slučajevi ili alternativa ideologiji?
Velikosrpska historiografija Srbe u NDH redovito kvalificira kao izdajnike, pokušavajući ih ideološki izbrisati. No postavlja se pitanje: mogu li deseci generala, stotine časnika i tisuće vojnika biti “iznimka”? Očito ne. Oni predstavljaju alternativnu struju mišljenja unutar srpskog korpusa, onu koja se odrekla velikosrpske hegemonije i odlučila djelovati pod okriljem hrvatske državnosti, ma koliko kompromitiran taj režim bio.
Pritom se ne može ignorirati činjenica da je rat bio u velikoj mjeri ideološki, borba za prevlast između komunizma, nacionalizma i fašizma. U tom kaosu, mnogi Srbi su procijenili da im je NDH, iako represivna, bliža nego jugoslavenski komunizam koji je prijetio gubitkom vjere, klase i statusa.
I u Domovinskom ratu u redovima HV-a bilo je oko 12.600 Srba. Njih 98 dalo je živote za Hrvatsku. Jesu li i oni izdajnici? I oni su mogli pobjeći ili priključiti se drugoj strani. Ali nisu, izabrali su drugi put. Kao i u NDH neki od njih nisu možda imali velikog izbora, ali i u Domovinskom ratu među hrvatskim Srbima bilo je onih kojima je Hrvatska bila njihova domovina. Spomenimo samo Željka Baltića oficira JNA, zapovjednik obrane Žirja i legende Šibenika. Zapamtio je očeve riječi; ‘Sinko, napravio si pravu stvar. Čuvao si svoje. Svaka čast!’.
Tu je i Damir Ralić, momak iz Zagreba, od roditelja porijeklom iz Like. Zatim, Ranko Čučković, branitelj s Banovine, koji je tijekom Oluje teško ranjen, a koji je jednom prigodom rekao: ‘Da Hrvati nisu pošteni prema meni, ja danas ovdje ne bih bio. Mogao me je ubiti kad god je tko htio’.
Ovakvih i sličnih priča ima na pretek. One samo svjedoče o karakteru rata.
Složena istina
Ovaj tekst o Srbima u NDH nije u funkciji zaboravljanja zločina, već ima svrhu da se istina sagleda u punoj složenosti. Povijest nije priručnik političkog morala, ona je prostor u kojem se isprepliću osobni izbori, ideološke krize i geopolitičke sile. Srbi koji su služili NDH nisu nužno izdajnici, nego ljudi s drugačijom vizijom, čija uloga može pomoći da se razbije kolektivna krivnja i stvori historiografski prostor za nijansirane, objektivne analize.
Njihova priča sigurno ne odgovara idealiziranom nacionalnom narativu, ali upravo takve priče stvaraju povijest kao znanost, a ne kao mit.
DOMOVINA
