Jedna sličica podijeljena prilikom blagoslova kuća u Posavini izazvala je neviđenu polemiku na društvenim mrežama. Kritike su se pretvorile u lavinu optužbi na račun Crkve, a rasprava je ubrzo postala hit tema i na nacionalnim portalima. No, iza svega stoji jednostavna činjenica: većina onih koji su se zgražali uopće nije razumjela što je na slici.
O čemu je riječ
Sličica je prikazivala motiv živih jaslica, naslikanih od strane poznatog hrvatskog akademskog slikara Slavka Šohaja. Sveti Franjo Asiški je još prije 803 godine uprizorio prve žive jaslice, a Šohaj je u svojoj umjetničkoj interpretaciji naslikao upravo takvu scenu, po sjećanju na uprizorenja kakva je viđao u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata. Dakle, nije riječ o prikazu Isusa, Marije i Josipa, nego o umjetničkom viđenju tradicije živih jaslica. Šohaj je slikao glumce, obične ljude iz naroda, koji su odjeveni u haljine kakve su imali i uprizorili scenu rođenja. Kritičari su zato napravili dvostruku pogrešku: prvo, nisu razumjeli umjetničku slobodu interpretacije, a drugo, nisu razumjeli da motiv uopće nije ono što oni misle da jest.
Slavko Šohaj, velikan hrvatskog slikarstva
Tijekom 60 godina samozatajnog i tihog djelovanja, Šohaj je ostavio velika djela među kojima je i 14 slika postaja križnoga puta u župnoj crkvi u Žeravcu kod Dervente, koje je naslikao prije 45 godina. Bio je zaštitni znak mrtve prirode i pripada među pet najvećih svjetskih slikara mrtve prirode. Kritika umjetničkoj vrijednosti Šohajeve slike može doći samo od nepoznavatelja likovne umjetnosti. A upravo su takve kritike pljuštale, ljudi su komentirali bez ikakvog razumijevanja umjetničkog konteksta. Isto bi bilo da se kritizira Picassa, čije su slike laički gledano daleko estetski „lošije“, ali nose neprocjenjivu umjetničku vrijednost. Za razumijevanje umjetnosti potrebno je znanje i otvorenost, a to je ono što je manjkalo ogromnoj većini koja je komentirala.
Glas razuma, ali bez uspjeha
Neki su teolozi pokušali vjernicima objasniti teološku dimenziju umjetničke slike. Među njima je bio i bivši franjevac, humanisti i intelektualac Dalibor Dado Milas, koji je na svom Facebook profilu napisao:
„Fascinantna mi je ova panika u Bosanskoj Posavini zbog Božića i sv. Franje… Slika se zove ‘Božić sv. Franje’. I baš je ovih dana Papa ovu godinu proglasio Jubilarnom godinom sv. Franje, povodom 800 godina njegove smrti. Ima li smislenijeg trenutka da se franjevački obilježi godina?… Nazivati Šohajevo djelo sotonizmom nije nikakva obrana vjere. To je moralna panika preglasnih ljudi koji se nazivaju vjernicima samo zato što im je vjera mutno sredstvo kolektivnog identiteta.“
Milas je jasno pokazao da Šohajeva slika ne prikazuje Isusa, Mariju i Josipa, nego uprizorenje živih jaslica sv. Franje Asiškoga. Upravo u godini kada Crkva obilježava 800 godina od smrti sv. Franje, ova slika ima duboku simboliku. No, njegovo objašnjenje nije naišlo na razumijevanje. Vjernici su ostali zaslijepljeni vlastitim predodžbama i nisu prihvatili ni teološku ni umjetničku argumentaciju.
Neznanje i idolopoklonstvo
Reakcije vjernika pokazale su duboko nerazumijevanje i idolopoklonstvo. Umjesto da shvate da svaka slika predstavlja viđenje umjetnika i simboliku, oni su se uhvatili za „pogrešan izgled“ svetih likova. Za mnoge je „njihov Isus“ onaj iz srednjovjekovnih i renesansnih slika – svijetla put, plave oči, uredna brada. Svako odstupanje od tog idealiziranog lika doživljava se kao svetogrđe. No, Biblija nigdje ne daje opis Isusova izgleda. Jedini konkretan navod nalazi se u Izaiji 53,2b: „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zaglédali, ni ljupkosti da bi nam se svidio.“ Upravo taj citat pokazuje da vjera nije utemeljena na fizičkom izgledu, nego na poruci i djelu. Likovi iz Biblije nisu onakvi kakve su nam slikari i holivudski filmovi dočaravali. Zapravo, ne znamo kako je tko izgledao, i to je važno za razumijevanje vjere. Kada vjernici vjeruju u „sliku“ više nego u samu poruku Evanđelja, tada se radi o idolopoklonstvu.
Posebno je zabrinjavajuće sljepilo koje se pokazalo u komentarima. Nekima su na slici zasmetali rogovi krava, pa su u izvitoperenom promišljanju u tome vidjeli simboliku sotone. Kao da su zamislili krave bez rogova, iako je Isus rođen u štalici u kojoj je bilo stoke – krava, magaraca i ovaca. Drugima je zasmetalo crnilo i prevladavajući tamni tonovi, pa su i tomu pridavali negativnu simboliku. Čak im je zasmetalo što je maleno dijete koje simbolizira Isusa prekrižilo nogu preko noge, kao da je to znak nepoštovanja. Na slici su bila i dva franjevca, što je logično jer je tema upravo žive jaslice sv. Franje. Kritika se širila i na njihovu odjeću i frizuru, jer nije bila „u skladu“ s tradicionalnim prikazom likova iz Isusova vremena. Neki su se čak smatrali pozvanima da od komentara prave eseje i daju svoj „stručan“ sud o grijehu Crkve zbog te sličice. Sve to pokazuje da je izvor prijepora – neznanje. Neznanje o umjetnosti, neznanje o tradiciji živih jaslica, i neznanje o samoj vjeri.
Sociološki fenomen i poremećaj duha
Važno je naglasiti da su ovu sličicu franjevci dijelili po cijeloj Bosni i Hercegovini, i to godinama. Dokaz je i ova fotografija koja govori da se sličica sa istim motivom dijelila i ranije, primjerice, još od 2010. godine.
Drugdje nije izazivala nikakvu pozornost. Kritika je potekla iz Bosanske Posavine, ali se proširila i kod onih koji ranije nisu reagirali. To pokazuje da je riječ o kolektivnoj sugestiji, jednom kada je netko javno proglasio sličicu „sotonizmom“, masa je to prihvatila bez provjere i bez razmišljanja.
Ova reakcija otkriva krizu moralnosti i mentalne smirenosti kod građana. Umjesto da se vjernici zaustave i razmisle, da poslušaju objašnjenja svećenika i teologa ili da se prisjete povijesti živih jaslica, oni su se prepustili panici. To je oblik moralne histerije, gdje se nelagoda pretvara u skandal, a skandal u uvjerenje da je Crkva sama postala „sotonistička“.
Ovo je slučaj koji govori o „šizofrenoj reakciji“ mnoštva. Društvo se pokazalo kao zaraženo poremećajem duha, spremno da u svemu vidi prijetnju, pa čak i u umjetničkoj slici koja je desetljećima dijeljena bez ikakvih problema. Ovo je znak da sa društvom nešto nije u redu. Umjesto da se kritička misao sasječe u korijenu i jasno kaže da se griješi, vjernici su nastavili s kritikama, ignorirajući svako objašnjenje. Ova reakcija podsjeća na prizor iz Evanđelja po Ivanu (19,13–15), kada je narod, zaslijepljen i vođen mnoštvom, vikao: ‘Ukloni! Ukloni! Raspni ga!’, ne želeći čuti razumno objašnjenje da ‘krivac’ nije kriv. Tako i danas, u histeriji oko jedne sličice, masa traži žrtvu i proglašava sotonizam ondje gdje ga nema. Iako su brojni svećenici i intelektualci poput Dalibora Dade Milasa pokušali objasniti teološku dimenziju slike, njihova riječ nije naišla na razumijevanje.
Posebno je nevjerojatno koliko se kritika proširila brzo i s kakvim uvjerenjem. Ljudi su bez provjere prihvatili ideju da se radi o „satanizaciji“ koja dolazi iz redova Crkve. To pokazuje duboku krizu povjerenja, ne samo prema umjetnosti, nego i prema samoj Crkvi. Umjesto da prepoznaju nerazumijevanje i grešku, vjernici su se poveli za masom. To je sociološki fenomen koji otkriva kolektivnu slabost: nedostatak kritičkog mišljenja, nedostatak povjerenja u autoritet i sklonost moralnoj panici.
Evanđelje nosi poruke, a ne slike
„Sporna sličica“ nije problem Crkve, nego problem neznanja, predrasuda i idolopoklonstva. Ona je podsjetnik da vjera nije vezana uz boju očiju ili oblik brade, nego uz poruku Evanđelja. Umjetnost je samo sredstvo da nas podsjeti na tu poruku.
Umjesto da spaljuju sličice, vjernici bi trebali spaliti vlastite predrasude i otvoriti se razumijevanju tradicije, povijesti i umjetnosti. Tek tada će moći vidjeti, ne samo sličicu na vratima, nego i dublji smisao vjere koju ispovijedaju.
Ovaj slučaj pokazuje da je društvo ranjivo na moralne panike i da je potrebno više kritičkog razmišljanja, teološke pismenosti i umjetničke otvorenosti. Tek kada se vjernici oslobode idolopoklonstva prema „idealiziranim slikama“ i nauče razlikovati simbol od stvarnosti, moći će živjeti vjeru u njezinoj punini, oslobođeni straha, a ispunjeni istinom Evanđelja.
Perica DUJMENOVIĆ
Samo da napomenem, zakon mase, klana, rulje je takav, graktanje na sav glas! Zar nije u zadnje vrijeme u HR i ostalim hr ljudima prisutno konstantno napadanje na umjetnost, festivale itd. Uvijek ista mantra, sotone, komunisti, antihrvati itd.
Naravno, ovakvi sukobi samo dokazuju da su ljudi po pitanju bilo čega površni, površno obrazovani, a često i desno orijentirani. Njima je bitno samo praviti nered, i tako prosperiraju.