U posljednje 3-4 godine, svjedočimo pravoj invaziji jednog nepozvanog gosta. Riječ je o smrdibubama, nama poznate stjenice pod imenom Smrdljivi Martini. Ove tvrdokrilne stjenice, iako naizgled bezopasne, postale su ozbiljna prijetnja poljoprivredi i svakodnevnom životu.
Tko su zapravo Smrdljivi Martini?
Smrdibube (lat. Halyomorpha halys), poznate i kao smeđe Mramoraste stjenice, potječu iz istočne Azije. U Europu su stigle slučajno, najvjerojatnije putem međunarodnog transporta robe. Njihovo tijelo je u obliku štita, a karakterizira ih neugodan miris koji ispuštaju kada se osjete ugroženima, otuda i naziv.
Odrasle jedinke prezimljuju u zaklonjenim prostorima, često unutar kuća, tavana i šupa. U proljeće izlaze iz hibernacije, pare se i polažu jaja na naličje listova biljaka. U toplijim godinama mogu razviti i dvije generacije godišnje, što dodatno ubrzava njihovo širenje.
Štetnost: Od voćnjaka do dnevnog boravka
Smrdibube se hrane biljnim sokovima koje isisavaju iz plodova i listova. Prave ogromne štete na voću i povrću. Gotovo da nema ploda čoje sokove ne sišu. Bilo da je riječ o jabukama, kruškama, kajsijama, breskvama ili vinovoj lozi smrdibube se časte tim voćnim vrstama i ne zaustavljaju se samo na ovim voćnim vrstama, nego im apetit poseže i za mnogim drugim voćkama. Također, omiljena hranu nalaze na povrću. Čini se da su im rajčica i paprika najomiljenije, dok im uljarica soja čini pravu poslasticu
Ubodi na plodovima ostavljaju tamne mrlje, deformiraju ih i smanjuju njihovu tržišnu vrijednost. U plastenicima i staklenicima mogu uništiti čitave zasade. Osim toga, pred zimu masovno ulaze u kuće, gdje ne prave štetu, ali izazivaju nelagodu i frustraciju.
Kako obraniti vrt od Smrdljivih Martina?
Za razliku od zaštite domova, obrana usjeva i voćnjaka od smrdibuba predstavlja puno veći izazov. Njihov broj i otpornost čine ih gotovo nezaustavljivima, ali postoje strategije koje mogu ublažiti štetu.
Postoji više načina kako smrdibubama stati na kraj. No, ni jedan način nije u cijelosti učinkovit pa je najbolje kombinirati ih. Najbolje je krenuti od bioloških i prirodnih metoda. Naime, postoje biljke mamci. Sadnjom omiljenih biljaka poput blitve i nevena oko osjetljivih kultura, smrdibube se mogu preusmjeriti na njih. Naravno neće sve smrdibube preći na blitvu i neven, ali će se time njihova populacija smanjiti na kulturama koje želimo zaštiti. Ulje na bazi Neem biljke pokazalo se vrlo učinkovito, ali u nedostatku tog ulja mogu se koristiti preparati kao što su čaj od bijelog luka, otopina sode bikarbone ili papreni sprejevi koji također mogu imati djelomičan učinak.
Svakako ne treba zaboraviti da bubamare i pauci uništavaju jaja smrdibuba, tako da ih treba čuvati, jer su korisni u borbi protiv ovih štetnika.
Druga linija obrane od Smrdljivih Martina su kemijska sredstva. Insekticidi poput Ampligo, Zakon i Alverde mogu pomoći, ali s ograničenom učinkovitošću. Kod uporabe insekticida treba paziti na karencu preparata koja često zna biti problem.
Kao treći vid obrane od smrdibuba svakako spada mehanička zaštita. Feromonske klopke i zaštitne mreže dobro funkcioniraju u zatvorenim sustavima poput plastenika. No na otvorenom nemaju poseban učinak, te jedino još preostaje ručno uklanjanje buba, što opet ima smisla samo u manjim vrtovima. Iako je ova metoda dosta zahtjevna, može pomoći ako se provodi redovito.
Načelno postoje još neke taktike koje su manje ili više zahtjevne ili komplicirane. Tako npr. uzgoj u zatvorenom (plastenici) mogu znatno smanjuje izloženost smrdibubama. Također, izbjegavanje sadnju osjetljivih kultura u blizini biljaka koje privlače smrdibube može dati neke rezultate, ali svakako ne predstavlja trajno rješenje. Jedna od mjera je i redovito pregledavanje biljaka i brzo uklanjanje jaja s naličja listova. Međutim, bez sustavnog uništavanja smrdibuba ova mjera neće dati poseban učinak.
Kako do trajnog rješenja?
Trenutno ne postoji univerzalno rješenje. U nekim zemljama, poput Italije i SAD-a, istražuje se biološka kontrola pomoću tzv. samuraj osice (Trissolcus japonicus), koja parazitira jaja smrdibuba. No, takve metode zahtijevaju strogu kontrolu kako ne bi narušile lokalni ekosustav. Sama metoda je komplicirana jer rasprostranjenost smrdibuba zahtjeva posebnu organizaciju i opsežnu mjeru ako bi se išlo u forsiranje prirodnih neprijatelja smrdibube. Uostalom, pitanje je da li bi Samuraj osica možda stvorila nove probleme, jer su slična iskustva to potvrdila.
Što nas čeka?
Zbog blagih zima, nedostatka prirodnih neprijatelja i velike reproduktivne sposobnosti, očekuje se da će smrdibube i dalje ostati prisutne u velikom broju. Neki stručnjaci vjeruju da će priroda s vremenom uspostaviti ravnotežu, ali to može potrajati godinama.
U međuvremenu, ostaje nam da se prilagodimo, educiramo i dijelimo iskustva, jer ova pošast, iako mala, ima veliki utjecaj na naš svakodnevni život.
Perica DUJMENOVIĆ
