Što bi Dragan Čović bio bez Željka Komšića? Nećemo reći da je ovo ključno pitanje ili paradigma političke krize u Bosni i Hercegovini kada je hrvatski narod u pitanju. Ali je svakako jedno od ključnih pitanja za razumijevanje hrvatske političke stvarnosti u Bosni i Hercegovini.
Predsjednik Hrvatske republikanske stranke Slaven Raguž nedavno je u podcastu Oslobođenja otvoreno govorio o nefunkcionalnosti politike Dragana Čovića te se dotakao i ovog pitanja. Postavio je ovo retoričko pitanje iz uvoda našeg teksta. Te je dao i odgovor na njega. Dragan Čović ne bi mogao živjeti bez Željka Komšića, kao ni obrnuto.
“Postoje presude koje govore da je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ustavno neravnopravan u odnosu na druga dva naroda. To je pravno dokazano i empirijski dokazano. Izuzmite vi priču što to Dragan Čović zloupotrebljava u svoje dnevno-političke svrhe. Kad bi se to promijenilo, onda bi on izgubio apsolutno svu svoju političku paradigmu s kojom ne samo da nastupa na izborima nego koju propagira tijekom svoje cijele političke prakse.” – rekao je Raguž.
Dodao je i da se Čović već dva desetljeća bavi pitanjem izmjene Izbornog zakona, ali bez rezultata:
“Ja sam našao prvu izjavu o izmjeni Izbornog zakona iz 2003. godine, danas je 2025. godina. Uzmite vi logički, ako radite jedan posao 20 godina i niste ga u stanju odraditi, dvije su stvari… Ili ne želite ili ste nesposobni. Ako ste nesposobni, makni se. Ako ne želiš, moraš biti iskren prema svom narodu i reći u čemu stvari stoje.”
Prokomentirao je Čovićevu politiku kao licemjernu, jer se Čović služi istim sredstvima preglasavanja.
„Ja bi tu vratio lopticu na Sarajevo. ‘Ajmo promijeniti Izborni zakon. ‘Ajmo dovesti situaciju da nitko nigdje nikome ne može birati predstavnika na bilo kojem tijelu vlasti… Ovo je licemjerno što HDZ radi, jer oni biraju srpske i bošnjačke kadrove u jedinicama lokalnih samouprava u područjima gdje su Hrvati većina“, – rekao je Raguž.
Isto tako Raguž je naglasio da pitanje poštivanja legitimnih prava ne pripadaju jednima nego ta prava moraju bez iznimke imati svi.
„Volio ja, ne volio SDA. SDA ima politički legitimitet trenutno na razini Federacije BiH, a mi smo njih isključili iz svih političkih procesa. Ja sam ratove vodio s gospodinom Novalićem…, ali uvijek kažem, moramo biti objektivni, jer ako se mi borimo za svoju konstruktivnost i svoja legitimna prava moramo poštovati i tuđa.“
Ragužovi stavovi otkrivaju bit političke strategije Dragana Čovića i HDZ-a BiH. Bez stalnog sukoba i narativa ugroženosti, Čović bi izgubio političku moć koju gradi godinama. Njegov politički diskurs nije usmjeren prema stvarnom rješavanju problema, već prema stalnom stvaranju krize koja mu osigurava političku dominaciju.
Ovo nas dovodi do ključnog pitanja; je li Čović uopće zainteresiran riješiti pitanje političke ravnopravnosti Hrvata ili mu je važnije održati narativ ugroženosti? Njegovi potezi govore sami za sebe. Godinama ponavlja istu priču, ali konkretni politički potezi su izostali. Pregovori traju, ali ne donose rezultate. Retorika se zaoštrava, ali politička realnost ostaje nepromijenjena.
U međuvremenu, struktura BiH ostaje krhka, a institucionalni sukobi samo produbljuju političke podjele. Po uzoru na Milorada Dodika, Čović suptilno podržava narativ o nefunkcionalnosti države. Dodik to čini glasno, otvoreno prijeteći secesijom Republike Srpske. Čović, s druge strane, igra sofisticiraniju igru. Koristi sporove oko Izbornog zakona, blokade u institucijama i stalne sukobe da bi pokazao kako je BiH neodrživa.
Čovićevo sporenje Izbornog zakona i postavljanje legitimiteta Željka Komšića samo je dio šire strategije koju on provodi. Čović zna da bez stalnog sukoba njegov politički kapital gubi vrijednost. No, čak i ako bi uspio nametnuti svoju viziju, na način da preko Izbornog zakona dođe do hrvatske federalne jedinice takav entitet bi imao dva velika problema. Prvo, većina Hrvata ostala bi izvan njegovih granica, bez političkog utjecaja, bez svoje vlasti i bez sigurnosti. Drugo, podjela BiH ojačala bi separatističke snage, što bi dovelo do potpunog kraha države.
I dok Čović predstavlja ovaj prijedlog kao borbu za prava Hrvata, činjenica je da je podijeljena BiH suprotna interesima Republike Hrvatske. Geostrateški gledano, stabilna i funkcionalna BiH je bolja za Hrvatsku nego razbijena zemlja na rubu konflikta. Hrvatska kao članica EU i NATO-a nema interesa za novu kriznu točku na Balkanu. Podijeljena BiH donijela bi nestabilnost cijeloj regiji, što Zagrebu nije u političkom interesu.
Unatoč tome, Čović nastavlja svoju taktiku. Dok Dodik koristi otvorene prijetnje, Čović se oslanja na političku manipulaciju. Njegovi beskonačni pregovori i narativi o ugroženosti sustavno podrivaju institucije države. Njegova borba za izmjenu Izbornog zakona nije borba za prava Hrvata, već borba za vlastitu političku budućnost. Ili budućnost određene političke klijentele koja se nikako ne može svrstati pod svehrvatski interes.
Na kraju, pitanje ostaje isto: hoće li se problem ove političke trakavice ikada riješiti ili će ostati politički alat u rukama Dragana Čović kojim vješto manipulira i izigrava hrvatski narod u BiH. Nije li Slaven Raguž ispravno detektirao i demaskirao Čovićevu politiku. Ako je Izborni zakon glavni prijepor, a Čović ga ne uspijeva riješiti dulje od 20 godina, nije li onda vrijeme da on rješavanje hrvatskog pitanja prepusti nekima drugima.
PeD | DOMOVINA
