Slaven Raguž, lider Hrvatske republikanske stranke (HRS) na svom Facebook profilu objavio je tekst pod naslovom “Presuda Dodiku: Karikatura pravde u teatru apsurda”. Raguž do u tančine analizira postojeće stanje u Bosni i Hercegovini, jasno secira političke aktere i postavlja dijagnozu političkog društva pa i Bosne i Hercegovine za koju kaže da će bez radikalne unutarnje promjene postati geopolitički mrtvac čiji sprovod nikako da završi.
Tekst Slavena Raguža prenosimo u cijelosti.
Presuda Miloradu Dodiku nije ništa drugo do ritualna farsa unutar sustava koji ne poznaje pravdu, već isključivo simboliku. Pokušaj osporavanja autoriteta Christiana Schmidta, osobe s faktičnim, ali potpuno nedemokratskim, diktatorskim ovlastima, razotkrio je sav apsurd bosanskohercegovačkog poretka: država formalno suverena, a činjenično kolonizirana.
U svakom ozbiljnom demokratskom sustavu, izricanje zatvorske kazne političkom lideru za ignoriranje ustavnog poretka imalo bi pravne, političke i institucionalne posljedice. Ovdje ih nema. Ne samo to, Dodik nastavlja s identičnom retorikom i ponašanjem, bez ikakvih posljedica. Što je još gore, bez ikakve mogućnosti posljedica. Apsolutna erozija institucionalnog autoriteta: pravosuđe kao instrument u igri moći.
Ovdje dolazimo do fundamentalnog problema: BiH je formalno suverena država, ali realno međunarodni protektorat, vođen logikom postkonfliktnog tutorstva koje je odavno izgubilo smisao u postojećem obliku. Melem za sve one koji žele sada Dodika prikazati žrtvom. Je li on žrtva? Naravno da nije.
Njegova politička platforma oslonjena je na otvorenu instrumentalizaciju i zlouporabu entitetskog identiteta i trajnu destabilizaciju, ne kako bi ostvario strateški cilj, nego kako bi održao osobnu moć i zaštitu od procesuiranja brojnih afera. Dodik sustavno koristi “zaštitu srpskog identiteta” kao paravan za osobne političke i poslovne interese. Presuda je itekako naplaćena Viaductom, kumovom nekretninom, izostankom istraga i pravorijeka za korupciju, poput one za vilu na Dedinju. Vrhunac političkog cinizma i licemjerstva je zahtjev plaćanja kazne od godinu dana, i to iz entitetskog proračuna, de facto priznajući pravni poredak koji se „negira“.
Političko Sarajevo likuje! Kao da poslije Dodika, neće doći Dodik. Još jedan dokaz krize identiteta. S jedne strane bi održali realnu dominaciju koju imaju u svim političkim aspektima, a s druge bi perpetuirali ulogu žrtve, ne bi li nametnuli moralnu prednost u političkim odnosima i isprosili štogod sadake od međunarodne zajednice.
Hrvatska politika, oličena u HDZ-u BiH, nijemi je svjedok vlastite irelevantnosti. Pasivni promatrači vlastitog nestanka, koji reagiraju jedino kad im se dira u poslovne interese. Izostanak strategije, intelektualnog kapaciteta i političke hrabrosti doveo je do toga da mi, iako konstitutivan narod, nemamo gotovo nikakvu autonomiju u ključnim političkim procesima.
Zanimljivo je bilo čitati opravdanja „k’o naručenog“ kvara na opremi Središnjeg izbornog povjerenstva zbog kojeg je izostao javni prijenos glasovanja o oduzimanju mandata Dodiku. Nije to nikakva tehnička pogreška, to je poruka. Poruka da se i najvažnije odluke one koje simboliziraju granicu između legaliteta i bezvlašća moraju odvijati izvan očiju javnosti. Glas Vlade Rogića iz HDZ-a BiH posebno je zanimljiv jer pokazuje kako nema više iluzija o trajnim partnerima, već se sve vrti oko interesa, pragme i međunarodnog pritiska. Odsustvo transparentnosti potvrđuje da političke elite ne vjeruju narodu, ni kao svjedoku, ni kao sudioniku.
BiH kao „nemoguća država“ nije samo sintagma, to je dijagnoza! Država bez državnosti, koja nije u krizi: BiH jeste kriza! Ekonomski, politički i institucionalno. Ne zbog Dodika, Komšića, Čovića, ili bilo koje osobe. Kriza je ugrađena u dizajn, učvršćena daytonskim kompromisom koji nikada nije ni imao za cilj funkcionalnu državu, već održivo primirje uz privremene institucije. Međunarodna zajednica politički je sklonila Izetbegovića, sada Dodika, sutra može koga god hoće drugoga, ali to nije nikakvo rješenje. Oni koji dolaze poslije, samo će preuzet iste mehanizme, a ne razbijati ih. Jer sustav sam sebe održava kroz mrežu lojalnosti, ne kroz zakonitost.
Najbolji dokaz je najava prijevremenih izbora. Ako se provedu “na vrijeme”, učinci će se poklopiti s početkom redovnog izbornog ciklusa, čime se potvrđuje da je riječ o simboličkom, a ne stvarnom demokratskom činu.
Kronična disfunkcionalnost nije ni posljedica rata, ni nacionalnih razlika, već duboko ukorijenjenih interesa političkih elita koje održavaju kaos, jer im omogućuje opstanak. Christian Schmidt, koliko god sporan bio, samo je simptom problema, ne uzrok.
Građani žive u zemlji gdje se vladavina prava ne primjenjuje, gdje je korupcija sustavna konstanta, gdje politički oportunizam prodaje ideologiju, a institucionalni okvir služi za glumu demokracije.
Bez radikalne unutarnje promjene, BiH će nastaviti stagnirati – postajući sve više funkcionalna fikcija na međunarodnoj sceni i sve manje održiva zajednica unutar svojih granica. U tom kontekstu, budućnost zemlje ne ovisi o Schmidtu, Dodiku, Izetbegoviću ili Čoviću, već o sposobnosti društva da zahtijeva odgovornost, institucionalnu obnovu i istinsku decentralizaciju moći.
U suprotnom, BiH će (p)ostati geopolitički mrtvac čiji sprovod nikako da završi.
Slaven Raguž
