Na Facebook stranici Domaljevac – Dijaspora nedavno je objavljena priča koja nas je duboko dirnula svojom iskrenošću i svjedočanstvom vremena. Autor je podijelio sjećanja svojih roditelja, Mande i Jakoba, koji su kao djeca 1945. godine proživjeli dramatične događaje u Domaljevcu, u danima nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Uz dozvolu autora, ovu priču prenosimo u književno oblikovanom pripovjedačkom tonu, želeći je približiti našim čitateljima. Ova priča nije dokument iz povijesti, nego predstavlja živo svjedočanstvo o djetinjstvu pod sjenom rata i poraća. Priča govori o stradanjima, traumama i obiteljskoj tragediji kakve nisu bile rijetkost u Posavini.
Priča nas podsjeća da povijest nije samo ono što piše u knjigama, nego i ono što se pamti u obiteljima, prenosi mlađima i nosi u srcu.
JASENOVAC JE RADIO I POSLIJE 1945. G.
Kazivanje Ilije Petrovića
Godina je 1945. Moja majka Manda, rođena Rošić, i moj otac Jakob, oboje imaju po devet godina. Djeca, ali već svjedoci povijesti koja ne pita za godine. Ova priča nije iz knjige, ona je iz njihovih usta, iz njihovih rana, iz našeg sela Domaljevca.
Majka je bila kći Ilije Rošića, načelnika sela za vrijeme NDH. Sjeća se kako je Domaljevac branjen dok su žene i djeca još bili u selu. Tek kad su zaprežna kola s najmlađima napustila selo, obrana je utihnula. Povukli su se u Slavoniju, a djed Ilija je odstupio s hrvatskom vojskom. Kad se ratna tutnjava stišala civilno stanovništvo se vratilo u selo, ali bez vijesti o Iliji i ujaku Martinu.
Ujak Martin je bio u njemačkoj vojsci, u plavoj diviziji. Predao se Rusima, završio u Sibiru. Bio je tamo zatočen pet dugih godina. Kajali su za njim i prokajali ga, a onda se on živ pojavio na kućnom pragu. Za djeda Iliju vijest je stigla drukčije: partizani su došli u dvorište, predvodio ih je Ivan Bumbulović. Donio je pismo i nekoliko tisuća kuna od djeda. Rekao je da je Ilija živ i da je zatvoren u Jasenovcu. Bumbulović je djeda zvao da prijeđe u partizane. Djed je odbio rekavši mu: „Ne mogu ići protiv svoga naroda“.
Tri godine je proveo u Jasenovcu. Majka je pričala da mu se išlo u posjetu. Sjeća se i kako su partizani, ti isti s Bumbulovićem, od njih odveli krave, konje, svinje. Tražili su mast i meso. Na kraju su ih pronašli u sijenu. Majka i djeca su počela plakati i vrištati nakon čega se Bumbulović valjda smilovao te je naredio da se djeci ostavi hrana.
Otac Jakob je s obitelji također izbjegao u Kočišta (šumoviti predjeli uz Savu nadomak sela), pa u Babinu Gredu, pa natrag. S njima su bili stric Anto, domobran, i dva starija očeva brata, mlade ustaše. Stric Anto Petrović je kao domobran bio na službi u Brčkom i nakon pada Brčkog dolazi u Domaljevac i sa sobom donosi mitraljez. Nije se povukao s vojskom prema Sloveniji nego se krio u Kočišta sa dva bratića Ilijom i Pavom, braćom od moga oca. Kasnije su se on i djed predali. Djeda Josu su zatvorili u Šamcu pod optužbom da je pomagao Škici i križarima. A stričeve, jer su bili mladi, odveli su u partizansku vojsku.
U tom razdoblju partizani su došli i u njihovu kuću. Uzeli su stoku, tražili hranu. U kući su pronašli ustašku kapu. Optužili su baku da skriva ustaše. Svezali su je žicom, skinuli su je u donje rublje, te su je polijevali s vodom. Otac iako dijete, skočio je na njih da zaštiti majku. Plakao je zajedno s majkom. Uvrijeđeni partizani su ga htjeli nabosti na bajonet. Zvali su ga „ustaško kopile“, ali nisu uradili ono najgore. Po kazivanju oca predvodio ih je jedan susjed.
Našli su rakiju koju su pili. U kući je bio i mali očev brat Marko, beba od devet mjeseci. Imao je dječje boginje, gorio je od temperature. Plakao je jako što je partizanima smetalo. Polijevali su ga rakijom da se „ohladi“. Do zore je mali Marko umro. Otac je taj događaj prepričavao s gorčinom koju nikad nije izgubio. Baku sam pitao o tom danu. Nije htjela govoriti. Rekla je samo: „Bilo mi je žao djece.“
Otac je bio školovan čovjek, među prvima iz Domaljevca koji je išao u gimnaziju, zajedno sa Ilijom Koturić. Nije volio taj sistem. Govorio je: „Ono što učimo u školi ne vrijedi kod kuće.“ Bio je uvjeren da će se Jugoslavija raspasti čim Tito umre. Doživjeli smo to. Ali potomci partizana i njihove sluge ostali su na vlasti.
Danas je problem još veći. Iselili smo se iz našeg Domaljevca. Bez povratka, nažalost, zaključio je Ilija u svojoj priči.
Ovo je priča koju su Iliji ispričali njegovi roditelji. Mi je prenosimo ovdje kako ne bi ostala zaboravljena.
Ova priča ne traži opravdanja, niti traži da se išta doda. Ispričana je, jer još živi. U sjećanjima, u tišini kuća koje su ostale prazne, u pogledima onih koji nisu ostali u svom Domaljevcu. Nije napisana da bi se polemiziralo, nego da bi se razumjelo: kako izgleda kada povijest nastavi živjeti u tuđini, jer u domovini nema komu biti ispričana.
Ako i vi nosite priču iz tog vremena, ispričajte je. Ne zbog prošlosti, nego zbog budućnosti koja mora znati što je bilo.
Ilija Petrović
DOMOVINA
