Hrvatska je mala zemlja, ali svaki sportski uspjeh u njoj ima veliku simboličku težinu. Kada reprezentacija osvoji medalju na europskom ili svjetskom prvenstvu, tradicija nalaže da se sportaši svečano dočekaju na glavnom zagrebačkom trgu. To je trenutak zajedništva, ponosa i radosti. No, ovoga puta slavlje rukometaša, osvajača brončane medalje, pretvorilo se u ideološki sukob koji je pokušao zasjeniti i samu medalju.
Rukometaši su jasno izrazili želju da im na dočeku pjeva Marko Perković Thompson. Njihova želja možda ima političke implikacije budući da se zna da Thompson nije poželjan gost u Zagrebu po odluci Gradskog vijeća i gradonačelnika Tomaševića. No, teško je reći da je izbor Thompsona politički planiran, on je više spontan. Odraz nacionalne svijesti i osjećaja pripadnosti svakog o rukometaša. Kako za njih, tako i za veliki dio naroda. Thompson je simbol pobjede, domoljublja i zajedništva. Međutim, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević odlučio je zabraniti njegov nastup. Obrazloženje je formalno, ali pozadina zabrane nastupa Thompsona u Zagrebu bez ikakve dvojbe ideološki obojena. Gradonačelnik i većina u gradskoj skupštini simboliziraju sve ono što većina građana Republike Hrvatske nije, što nisu rukometaši i što nije Thompson. Tako da zabrana Thompsona nije ništa drugo nego ideološko uplitanje u ovaj sportski događaj.
Nakon prvotne vijesti da je doček otkazan Internet je eksplodirao. Društvene mreže pretvorile su se u bojište, onih koji su za Thompsona i onih koji su protiv.
S jedne strane stoji narod, spontano nacionalno osviješten, koji želi slaviti uspjeh uz pjesmu koja im je bliska. S druge strane stoji sloj društva koji se naziva ljevicom, ali u suštini gaji nostalgiju za Jugoslavijom i komunizmom. Njima je problem svaka aluzija na hrvatski identitet, svaka pomisao na domoljublje. Thompson im je trn u oku jer simbolizira sve ono što oni nisu. Njihova ideologija ne osjeća ništa hrvatsko. Dapače, često se čini da bi im bilo draže da medalje nema, nego da se slavi hrvatski uspjeh.
U cijeli slučaj se uključila i Vlada Republike Hrvatske, koja je mimo Tomaševićeve zabrane odobrila doček rukometaša uz Thompsonov nastup. Time su se strasti donekle smirile, ali otvorila se nova dilema: tko ima ovlasti odlučivati o javnim događanjima. Može li gradonačelnik diktirati protokol događaja od nacionalnog značaja i ograničavati sudjelovanje pjevača koji mu nisu po volji. Jer Zagreb je i glavni grad Republike Hrvatske i ne može se gradonačelnik ponašati kao da je Zagreb tek jedna jedinica lokalne samouprave. Rasprava o nadležnostima postala je jednako žustra kao i ona o samom pjevaču.
Iako se sve formalno svodi na pitanje volje sportaša, odluke gradonačelnika i poteze Vlade, suština je dublja. Riječ je o starom sukobu ljevice i desnice, o ideološkom animozitetu koji se stalno vraća i pronalazi nove povode. Thompson je u toj priči više od glazbenika. on je simbol, znak pripadnosti, točka oko koje se društvo dijeli. No, da nema Thompsona već bi se našla neka druga točka koja bi simbolizirala ideološke prijepore.
Bronca rukometaša trebala je biti trenutak radosti i zajedništva. I doista, Hrvatska je u svojoj povijesti znala slaviti sportske uspjehe bez ideoloških sjena i uz Thompsona i bez njega. No, razlika je u tome što je tada ljevica imala uvučene vratove i nije se usuđivala javno propitivati nacionalni ponos i identitet. Kako prolaze godine od završetka rata, kako se zaboravlja što je bilo i kako se mijenja politička klima, “probuđena” ljevica počinje se kočoperiti i otvoreno pokazivati svoj animozitet prema hrvatskom ponosu. Upravo zato slavlje, koje bi trebalo biti u čistom sportskom ambijentu, bez sumnje obojeno i nacionalnim identitetom i prožeto domoljubnim ozračjem, pretvara se u poligon ideoloških obračuna. Medalja sjaji, ali sjenu na nju baca borba koja se vodi u pozadini. Nije to borba za sportsku slavu, nego je tu riječ o ideološkim prepucavanjima i političkim konfrontacijama. A upravo ovakvi događaji dođu kao naručeni da se pokažu ideološki zubi. No, kako se situacija rasplela evidentno je da je ovog puta pobijedio narod. Narod kakavgod da je ima ogroman potencijal i ogromnu snagu i slavit će svoju reprezentaciju onako kako želi, a ne kako bi to volio gradonačelnik Zagreba Tomašević.
PeD | DOMOVINA
