Subotnji prosvjedi pod nazivom Ujedinjeni protiv fašizma u Zagrebu, Rijeci, Puli i Zadru pokazali su više od same ulične mobilizacije. Oni su razotkrili tko je tko u Hrvatskoj, među političkim akterima, među medijima i među građanima.
Na ulicama su se pojavili transparenti i parole ispisane ćirilicom, jugoslavenske zastave, zastave komunističke republike Hrvatske, pa čak i poruke o ukidanju granica na Balkanu. Pjevale su se partizanske pjesme i veličao Josip Broz Tito. Sve to jasno je pokazalo da prosvjed nije bio samo okupljanje protiv nasilja, nego i ideološka manifestacija jugoslavenskog nasljeđa.
No, ono što je jednako važno dio ljevičara se od toga javno ogradio. Neki sudionici su izjavili da takvi transparenti ne odražavaju njihove stavove i da su došli podržati borbu protiv mržnje, a ne negirati hrvatsku državu. To otkriva da je organizator manipulirao širim lijevim krugom, koristeći antifašizam kao paravan za ideološke ciljeve.
Dok su društvene mreže gorjele od reakcija, najveći mediji u Hrvatskoj, uključujući i one koji i važe kao državni, na naslovnicama su prosvjede jedva spomenuli. Televizije i portali mahom su ih potisnuli u drugi plan.
To nije slučajno. Medijska scena u Hrvatskoj uvelike je nasljeđe komunističke Jugoslavije, a dio novih medija potpisuju vlasništvo s adresom u Srbiji. Rezultat je informativna blokada: da nema društvenih mreža, javnost bi jedva znala što se događalo u Zagrebu, Rijeci, Puli i Zadru.
Ova tišina nije neutralna. Ona je politička poruka. Ona pokazuje da se narativ kontrolira i da se selektivno odlučuje što je „važno”, a što se gura pod tepih.
Organizatori tvrde da se bore protiv porasta fašizma. No u Hrvatskoj fašizma nema. Hrvatska je već 30 godina demokratska država, bez fašističkih pokreta i bez revitalizacije ustaštva. Ono što postoji jest etiketiranje: svako mišljenje koje ne odgovara lijevom diskursu proglašava se „ustaškim”.
U stvarnosti, radi se o ideološkoj borbi ostataka komunističkog sustava, koji antifašizam koriste kao štit za očuvanje privilegija. Podsjetimo, lustracija nikada nije provedena, pa su mnogi kadrovi iz bivšeg režima nastavili djelovati u institucijama i udrugama.
Ovi prosvjedi nisu samo ideološki sukob. Oni su test za hrvatsku javnost: hoće li dopustiti da se tzv. antifašizam koristi kao paravan za jugoslavensku nostalgiju, ili će otvoriti raspravu o lustraciji i ukidanju privilegija koje prokomunističke udruge uživaju?
Jedno je sigurno: prosvjedi su razotkrili tko je tko. Pokazali su da se iza parole „protiv fašizma” krije ideološka agenda, da su mediji u blokadi, i da društvene mreže ostaju jedini prostor gdje se istina probija.
Fašizma nema. Manipulacije ima. I to je poruka koju hrvatska javnost mora jasno čuti i prepoznati.
DOMOVINA
