Iako su na ovu temu napisani brojni tekstovi osjećam potrebu da još jednom dam osvrt kao još jedan odgovor na ovu dilemu koja je u dobroj mjeri „zatrovala“ naš javni prostor. Riječ je o osobnom stavu koji se temelji na povijesnoj praksi, identitetskom iskustvu i jezičnom razumu.
Jezik nije neutralan, pogotovo kad definira tko smo
U vrijeme kada se jezik koristi kao alat za redefiniciju identiteta, nameće se važno pitanje: imamo li pravo zvati se onako kako smo se oduvijek zvali?
Stanovnici Bosanske Posavine, koji sebe nazivaju Posavcima, danas se suočavaju s pojavom koja nadilazi lingvističke razlike. U javnom diskursu sve učestalije se pojavljuje novi naziv: Posavljaci. Istina, pojam Posavljak ima svoju dulju povijest, ali važno je ući u srž problema i razlučiti što znači Posavac, a što Posavljak.
Iako se izraz „Posavljak“ na prvi pogled čini kao benigna varijanta, iza tog izraza često stoji pokušaj neutralizacije našeg kulturnog i povijesnog identiteta.
To nije samo jezični fenomen, to je akt simboličke dominacije. Promjena imena ne dolazi odozdo, iz narodne prakse, nego odozgo, kroz politički diskurs potpomognut strukturama koje djeluju izvan naše regije.
Posavac nije samo riječ, to je povijest, pripadnost i otpor
Pitanje jezika ovdje nije pitanje leksike, nego lojalnosti. Dio naših ljudi danas pristaje uz novi naziv, ne zato što vjeruju u njegovu ispravnost, nego zbog političkog pritiska i lojalnosti strukturama koje promoviraju narative izvan naše stvarnosti. To je već postao ozbiljan problem. Jer on ne dira samo riječ, nego mijenja sliku o nama. Stvara prostor u kojem drugi odlučuju tko smo mi.
Zato treba reći: Posavina nije Posavlje. I Posavac nije Posavljak. Posavlje je geografski pojam. Posavac je kulturni identitet. Posavljak je konstrukcija koju ne stvaramo mi i koja nas ne definira.
“Posavac” je više od toponimske oznake. To je ime koje nosi našu povijest, kolektivno pamćenje, karakter i osjećaj zajedništva. Koristimo ga generacijama. Ne označava samo ljude uz Savu, nego i one koji pripadaju kulturno-povijesnom prostoru Posavine.
Nasuprot tome, Posavljak je konstrukcija koju ne stvaramo mi, ona se nameće. Često se koristi u kontekstu političke korektnosti, regionalnih redefinicija ili želje za „nadetničkim” identitetima. No, takva neutralnost nije dobrodošla ako skriva našu specifičnost.
Nisu sporne riječi poput „Posavlje” koja označava geografski pojam. No „Posavac” nije samo geografska referenca, to je kulturna oznaka, naš izbor, naše nasljeđe. I zato mora ostati takav.
Argumenti za promjenu imena nisu održivi
Pokušaji da se to ime promijeni često dolaze uz prigovor da riječ „Posavac” nije jezično korektna jer se koristi i kao naziv za pasminu konja. No to je logički i povijesno neodrživo. Ako ćemo se odricati identiteta zbog zoološke klasifikacije, onda bismo morali ukinuti Hrvaticu (pasmina kokoši), Dalmatinca (pasmina psa), Podravca (pasmina konja), sve termine koji se paralelno koriste i za ljude. Niti jedna od tih zajednica ne dovodi u pitanje svoj naziv zbog ovakvih semantičkih preklapanja. Zašto bismo to činili mi?
Pravo na ime je pravo na postojanje
Nismo slučajna regija. Naše ime nije slučajan izbor. I ono nije otvoreno za jezičnu trgovinu. Tko nas pokušava uvjeriti da je “Posavljak” jezično točniji, neka pogleda u srž problema: nije jezik taj koji je pogrešan, nego narativ koji pokušava promijeniti ono što je naš identitet kroz generacije.
Stoga, nećemo se prestati zvati Posavcima. Nećemo se odreći imena koje pripada našem narodu, prošlosti i dostojanstvu. Promjena naziva nije jezična korekcija, ona je kulturna amputacija.
Jer kad ostanemo bez imena koje nosi našu povijest, onda više ne znamo tko smo, nego samo kako nas drugi žele nazvati.
Perica DUJMENOVIĆ
