Poljoprivreda je za Federaciju Bosne i Hercegovine više od gospodarske grane. Ona je temelj opstanka ruralnih zajednica, izvor prehrambene sigurnosti i važan korektiv uvozne ovisnosti. Ipak, unatoč rastućim poticajima i strateškim dokumentima koji nominalno prate europske smjernice, stvarnost na terenu otkriva sektor koji je duboko fragmentiran, organizacijski slab i tehnološki zaostao. Dok svijet ulazi u četvrtu poljoprivrednu revoluciju, proizvodnja u FBiH još uvijek se oslanja na improvizaciju, naslijeđena znanja i proizvođače koji često ne razumiju osnovne tržišne zakonitosti. Rezultat je paradoksalan: unatoč rekordnim izdvajanjima iz proračuna, bilježi se pad proizvodnje u ključnim sektorima, a sustav poticaja ne uspijeva generirati održiv rast ni konkurentnost.
Izazovi vremena
U suvremenoj poljoprivredi znanje više nije dodatna vrijednost, ono je temelj opstanka. Bez razumijevanja tržišnih zakonitosti, bez agronomskog i ekonomskog obrazovanja, bez sposobnosti da se prati i primjenjuje tehnološki napredak, poljoprivredna proizvodnja ostaje zarobljena u prošlosti.
Upravo to je slučaj s Federacijom BiH, gdje se većina proizvodnje i dalje oslanja na obrasce druge poljoprivredne revolucije — mehanizaciju, osnovnu kemizaciju i naslijeđene metode rada. Iako su traktori zamijenili plugove, a gnojiva povećala prinose, suštinski se malo toga promijenilo: proizvodnja je i dalje improvizirana, vođena iskustvom umjesto analizom, a nositelji proizvodnje često nisu svjesni da se svijet oko njih već odavno promijenio.
U tom svijetu, poljoprivreda više nije samo rad na zemlji, ona je podatkovno upravljana djelatnost, oslonjena na senzore, satelite, algoritme i precizne sustave odlučivanja. Četvrta poljoprivredna revolucija, u koju su mnoge zemlje već duboko zakoračile, donosi digitalizaciju, automatizaciju i održivost kao nove standarde. Ona podrazumijeva proizvodnju temeljenu na mikro-podacima o tlu, klimi i biljkama, korištenje umjetne inteligencije za optimizaciju resursa, te integraciju lanca vrijednosti kroz blockchain i digitalne platforme.
U takvom okruženju, poljoprivrednik više nije samo radnik. On postaje menadžer, analitičar i inovator. Nažalost, u BiH ta poruka još nije odaslana. Ni ministarstva, ni županijske službe, ni obrazovni sustav nisu jasno artikulirali da današnja poljoprivreda traži obrazovane i educirane proizvođače, a ne puku ruralnu radnu snagu. Dokle god se to ne promijeni, sektor će ostati nespreman za izazove vremena, a poticaji će i dalje padati na tlo koje ne zna kako ih oploditi.
Daleko od samodostatnosti
Struktura poljoprivredne proizvodnje u Federaciji BiH odražava duboku neravnotežu između potencijala i stvarnosti. Iako zemlja raspolaže plodnim tlom, povoljnim klimatskim uvjetima i dugom tradicijom poljoprivrede, domaća proizvodnja ne zadovoljava ni osnovne prehrambene potrebe stanovništva. Uvoz hrane, osobito voća, povrća, mliječnih proizvoda i mesa, kontinuirano raste, dok domaći sektor ostaje nedovoljno organiziran, tehnološki slab i tržišno nekompetitivan.
Biljna proizvodnja bilježi povremene uspone, osobito u voćarstvu i vinogradarstvu, ali stočarstvo, nekada okosnica ruralne ekonomije, stagnira ili opada. Samodostatnost je postala iznimka, a ne pravilo
Većina poljoprivrednih gospodarstava danas više ne proizvodi isključivo za vlastite potrebe. Na okrupnjenim parcelama sve češće nastaju tržni viškovi, a proizvođači svoje proizvode plasiraju na lokalna i regionalna tržišta. Međutim, ta proizvodnja, iako kvantitativno raste, ostaje nekonkurentna. Ne može parirati uvozničkom lobiju koji dominira domaćim prehrambenim sektorom.
Osim toga, poljoprivreda u FBiH nije samodostatna: proizvodni rezultati su daleko ispod potencijalnih, a sektor ne uspijeva zadovoljiti ni osnovne prehrambene potrebe stanovništva.
U takvom kontekstu, pitanje samodostatnosti nije samo ekonomsko, već i strateško: ovisnost o uvozu hrane čini zemlju ranjivom, a zanemarivanje domaće proizvodnje dugoročno ugrožava i ruralni prostor i nacionalnu sigurnost. Umjesto da se poljoprivreda razvija kao sustav koji hrani naciju, ona ostaje marginalizirana, prepuštena proizvođačima koji bez podrške i znanja ne mogu odgovoriti na izazove suvremenog tržišta.
Bez znanja nema konkurentnosti
Nositelji poljoprivredne proizvodnje u Federaciji BiH danas su u velikoj mjeri ljudi koji su u poljoprivredu ušli naslijeđem, nuždom ili intuicijom, a rijetko znanjem. Većina njih ne raspolaže ni osnovnim ekonomskim pojmovima, ne razumije tržišnu dinamiku, ne poznaje konkurentnost, a još manje zna kako se pozicionirati u suvremenom lancu vrijednosti.
Njihova proizvodnja, iako često obujmom značajna, ostaje improvizirana. Uglavnom vođena iskustvom, tradicijom i lokalnim navikama, bez stručne podrške i bez jasne strategije. U takvom okruženju, čak i oni koji preuzimaju napuštena zemljišta i okrupnjavaju proizvodnju ne postaju automatski tržišni igrači. Njihova gospodarstva, iako sve više nalikuju poduzećima, ne funkcioniraju kao sustavi koji upravljaju rizicima, planiraju investicije ili prate potrošačke trendove. Umjesto da se razvijaju kao profesionalni proizvođači, oni ostaju zarobljeni u seljačkom mentalitetu koji ne prepoznaje da je poljoprivreda danas gospodarstvo kao i svako drugo.
Ključna prepreka u tom procesu je nedostatak edukacije, ne samo agronomske, nego i poduzetničke. Sustav obrazovanja, savjetodavne službe i ministarstva nisu usmjereni na stvaranje kompetentnih proizvođača, nego na održavanje statusa quo.
Poljoprivredna savjetodavna služba, koja bi trebala biti most između znanosti i prakse, očajno je organizirana. Na njezina mjesta dolaze politički podobni kadrovi, bez stručnosti i bez terenskog iskustva, što dodatno cementira zaostalost sektora. Umjesto da se znanje širi, ono se guši. Umjesto da se proizvođače osnažuje, njih se prepušta improvizaciji. A bez znanja, nema ni konkurentnosti, ni rasta, ni budućnosti.
Ponovo je problem odsutnost znanja
Poticaji u Federaciji BiH, iako nominalno rastu iz godine u godinu, katkada i značajno, ne uspijevaju generirati stvarni pomak u poljoprivrednoj proizvodnji. Umjesto da budu alat za razvoj, oni su postali administrativna vježba, složena, nejasna i često nedostupna onima kojima su najpotrebniji.
Proizvođači, mahom s osnovnim obrazovanjem ili neadekvatnim srednjoškolskim profilima, nisu u stanju samostalno nositi se sa već obimnim administrativnim opterećenjem i brojnom dokumentacijom bez koje se ne može odgovoriti na zahtjeve tržišta.
Umjesto da vlasti prepoznaju ovu slabost kao poziv na sustavnu edukaciju i angažman stručnjaka, one improviziraju: povećavaju broj službenika u ministarstvima kako bi pomagali proizvođačima u popunjavanju tiskanica, umjesto da osnaže savjetodavne službe ili otvore prostor za agronome i stručnjake. Rezultat je apsurdan, i ono znanja što postoji, ne traži se.
Ni država ni veliki proizvođači ne vide potrebu za stručnim kadrom. U takvom sustavu, poticaji ne mogu biti razvojni instrument. Oni postaju tehnički transfer sredstava, bez strategije, bez evaluacije i bez stvarnog učinka. A dokle god se znanje marginalizira, a improvizacija institucionalizira, poljoprivreda će ostati sektor koji troši, ali ne stvara.
Promašena milijunska poticajna politika
U posljednje četiri godine, poticaji za poljoprivredu u Federaciji BiH gotovo su udvostručeni. Sa 87 milijuna konvertibilnih maraka u 2021. povećani su na 175 milijuna u 2024. godini. U 2025. godini narasli su za još nekoliko milijuna.
Najveći dio sredstava usmjeren je na animalnu proizvodnju, osobito mliječno govedarstvo, tov junadi i peradarstvo, dok se biljna proizvodnja potiče u sektorima voćarstva, vinogradarstva i povrtlarstva. Dodatna sredstva dodjeljuju se kroz programe ruralnog razvoja, kapitalna ulaganja i podršku mladim proizvođačima.
Prije petnaest godina, kada sam analizirao učinke poticaja u poljoprivredi, došao sam do paradoksalnog zaključka: proizvodnje koje su bile najviše poticane, poput mesa i mlijeka, bilježile su pad, dok je proizvodnja kukuruza, koja tada nije bila obuhvaćena poticajima, rasla. Taj primjer jasno je pokazivao da poticaji sami po sebi ne jamče rast, osobito ako nisu usklađeni s tržišnim potencijalima i stvarnim potrebama sektora.
Danas, iako je kukuruz uključen u poticajne mjere, nema javno dostupnih podataka koji bi potvrdili nastavak tog rasta. Istovremeno, domaća poljoprivredna proizvodnja i dalje ne zadovoljava ni polovicu tržišnih potreba. Više od 60% prehrambenih proizvoda u BiH dolazi iz uvoza, a u nekim sektorima, poput mliječne industrije, domaća proizvodnja pokriva tek trećinu potražnje.
Takva uvozna ovisnost nije samo ekonomski problem, ona je pokazatelj da poticaji nisu strateški usmjereni, da se proizvodnja ne razvija u skladu s tržišnim signalima i da sustav ne prepoznaje sektore koji bi mogli povećati samodostatnost.
Umjesto da se sredstva usmjeravaju prema proizvodnjama koje imaju realan potencijal, ona se raspršuju bez jasne vizije, često kao politička gesta, a ne kao razvojna mjera. I dok se novac troši, domaća proizvodnja stagnira, a tržište se puni uvoznim proizvodima koji dolaze iz zemalja koje znaju što znači strateški upravljati poljoprivredom.
Ponovo su znanje i edukacije u prvom planu
Ruralni krajolici Federacije BiH u posljednjih su dvadeset godina doživjeli duboke demografske promjene. Mladi ljudi masovno napuštaju sela, tražeći sigurnost i perspektivu u gradovima ili inozemstvu, dok starija populacija ostaje bez nasljednika i bez snage za održavanje proizvodnje. U tom vakuumu, pojavljuju se novi proizvođači. oni koji preuzimaju napuštena zemljišta, ulaze u zakup i okrupnjavaju proizvodnju. Površine rastu, ali se struktura proizvođača ne mijenja. Umjesto da to budu obrazovani, tržišno orijentirani poduzetnici, proizvodnju i dalje nose ljudi bez stručne podloge, bez agronomskog znanja i bez razumijevanja ekonomskih zakonitosti.
Nekada su mala obiteljska gospodarstva mogla opstajati i s minimalnim znanjem, dovoljne su bile ruke, volja i iskustvo. Danas, međutim, kada proizvodnja prelazi u tržišne razmjere, kada se traži planiranje, kalkulacija, analiza i prilagodba, ta improvizacija više ne funkcionira.
No, sustav ne prepoznaje tu promjenu. Nema dobro osmišljene institucionalne strategije koja bi pratila ovaj prijelaz, nema programa koji bi nove proizvođače sustavno educirali, niti poticaja koji bi bili uvjetovani stručnim usavršavanjem. Umjesto da se znanje ugradi u temelje proizvodnje, ono ostaje izvan nje, kao luksuz, a ne kao nužnost. Tako ruralni prostor, iako se mijenja u svojoj demografskoj slici, ostaje zarobljen u starim obrascima proizvodnje, bez stvarne transformacije koja bi ga učinila održivim i konkurentnim.
I u zaključku teksta znanje izbija u prvi plan
Poljoprivreda u Federaciji BiH ne traži revoluciju u budžetu, nego evoluciju u pristupu. Sustav koji godinama ulaže u proizvodnju bez ulaganja u ljude, znanje i strukturu, ne može dati rezultate. Vrijeme je da se prestane s improvizacijom i da se počne s osmišljavanjem. Potrebna je jasna poruka: suvremena poljoprivreda nije rezervirana za ruralnu radnu snagu, nego za obrazovane proizvođače koji razumiju tržište, tehnologiju i odgovornost koju nose.
Poticaji moraju biti usmjereni prema sektorima koji mogu povećati samodostatnost, a njihova dodjela mora biti vezana uz stručnu edukaciju i praćenje učinka.
Savjetodavne službe moraju prestati biti politička sinekura i postati profesionalni servis znanja.
U tom kontekstu, četvrta poljoprivredna revolucija nije luksuz, nego nužnost. Digitalizacija, precizna poljoprivreda, automatizacija i podatkovno upravljanje proizvodnjom moraju postati temelj nove agrarne politike. Vlada Federacije BiH mora se snažno upustiti u razvoj tog obrasca, ne samo deklarativno, nego kroz konkretne mjere: poticaje, kreditne linije, infrastrukturna ulaganja i edukacijske programe.
Poljoprivredu treba približiti svjetskim trendovima, podići njezinu konkurentnost i povećati samodostatnost. Ali bez sustavne edukacije i razvoja modernog agrarnog sektora, to neće biti moguće.
Znanje mora postati preduvjet, a ne posljedica proizvodnje. Jer zemlja koja ne zna hraniti sebe ne može biti ni gospodarski ni politički suverena.
Perica DUJMENOVIĆ
