U Beogradu se igra Europsko prvenstvo u vaterpolu. Vruć teren za hrvatsku reprezentaciju, jer kadgod je Hrvatska gostovala u Beogradu, za vrijeme intoniranja himne i nakon nje čuli bi se zvižduci. Pljesak je izostajao, i to je od rata uobičajena atmosfera kada se u Srbiji intonira hrvatska himna. Treba reći da je isto i kad srpski sportaši gostuju u Hrvatskoj — rezultat je sličan ili isti. Ponekad se pak natječu tko će koga više izvrijeđati. Ratne rane još nisu zarasle, pa je zviždanje himnama samo znak da se rat ne zaboravlja lako i da su traume, ali i animoziteti, još uvijek prisutni među Hrvatima i Srbima.
Hrvatska vaterpolo reprezentacija odigrala je prve utakmice s manje atraktivnim protivnicima pa je stoga beogradska Arena zjapila gotovo prazna. Nezainteresirani građani Beograda nisu došli promatrati njima manje važne susrete. No, ima li tu možda bojkota ili su Beograđani uistinu nezainteresirani kada igraju Slovenija i Hrvatska, teško je reći.
Na tribinama su se pojavili malobrojni navijači Hrvatske i tek pokoji Beograđanin, koji valjda iz nekog razloga ima poštovanja prema Barakudama.
Prije početka utakmice intonirane su himne i, gle, za divno čudo nitko nije zviždao. Nakon završetka himne čuo se pljesak par desetaka prisutnih, vjerojatno samo Hrvata. Tko je točno pljeskao ne može se znati, ali se može pretpostaviti. Zvuk pljeska podsjećao je na utakmice juniora s nekog drugoligaškog natjecanja koje promatraju roditelji i rodbina samih aktera. Pa im u znak podrške plješću. Dovoljno je da tridesetak osoba plješće i efekt nekakvog masovnijeg pljeska će se osjetiti. Ništa drugo nije bilo ni u beogradskoj Areni.
Međutim, izostanak publike, pa tako i izostanak zvižduka, naišao je na plodno tlo kod pojedinih novinara i medija u Hrvatskoj. I to onih koji imaju zadaću širiti priče o stvaranju Trećeg entiteta u BiH. To su mediji koji bezrezervno podržavaju promašenu Čovićevu politiku. Mediji koji su politički suport politike koja se poistovjećuje sa srpskom politikom razbijanja Bosne i Hercegovine. Njima su se priključili i neki hrvatski mediji koji imaju dobre namjere, ali se ne razumiju u beha prilike i podržavaju Čovića misleći da je njegova politika svehrvatski interes.
Tu, naravno, prednjače novine koje se izdaju kao poslovično prohrvatske. Medij koji tzv. srpskim aplauzima hrvatskoj himni u Beogradu piše hvalospjeve. Ne zato što žele pokazati lijep primjer uljuđene atmosfere koju su stvorili Srbi u Beogradu, nego se ova konstruirana situacija želi prikazati kao izraz nadasve prijateljskih odnosa između Srba i Hrvata. Kao potvrđen primjer dobre suradnje i pomirenja. Odmah se udara na situaciju u BiH, gdje se također ističe kako su Hrvati i Srbi interesno vezani i kako se ta dva naroda politički bore protiv bošnjačkog unitarizma.
Da tekst ne bi ispao glup, iako u konačnici šalje glupu poruku jer je poruka konstrukt i ne odgovara istini, isti je zamaskiran priznanjima kako su beogradski mediji puni mržnje i kako još uvijek Hrvate nazivaju ustašama i sl. U većem dijelu teksta prvo se govori o srpskim režimskim medijima i njihovom neobjektivnom narativu te raznim optužbama na račun Hrvata. Dobar trik da se čitatelji uvedu u realnost, jer realnim prikazom poistovjećuju svoje stavove s napisanim pa se tako stvara povjerenje u cjelovito pisanje autora. Navlakuša koja ima za cilj uliti povjerenje čitateljima da vjeruju svakoj riječi autora. A onda autor teksta polako spušta loptu na zemlju i ublažava retoriku riječima da nisu svi mediji u Srbiji tako strašni, da ima i onih koji pišu objektivno… Stara kumrovečka škola, reklo bi se.
A da tekst ima taj potpis vidi se po sljedećim koracima, gdje autor loptu prebacuje na zlatni teren Čovića i Dodika. Tu ne govori izravno o njihovom bratimljenju, nego kaže da Hrvati i Srbi u BiH imaju relativno dobre odnose. Nametnuta teza koja ne odgovara istini. Hrvati i Srbi u Bosni imaju odnose kakve imaju Hrvati i Srbi iz Hrvatske i Srbije, a to znači dobre, ali i nikakve. Ovisno o kontekstu. Mir je, građani komuniciraju, jedni i drugi prelaze granice, trguje se i vodi se nekakav život koji odiše normalnim odnosima. Ali kada se pogleda politička scena ili, još bolje, ako zavirimo na društvene mreže, odmah se može uočiti velika doza mržnje, netolerancije i naglašenog međusobnog prozivanja za ustašluk i četništvo. Apsolutno jednako je i s Bošnjacima. Živi se, radi se, ali među narodima mržnja je pustila duboke korijene i to je prava istina.
Ali nije istina da su odnosi Srba i Hrvata u BiH bolji. Nisu bolji. To što politička interesna oligarhija predvođena Čovićem gaji posebnu ljubav prema Dodiku i Srbima nije odraz ljubavi između Hrvata i Srba, nego izraz težnji za razbijanjem Bosne i Hercegovine. Srbi ne mogu bez pomoći Hrvata odcijepiti Republiku Srpsku, a Hrvati — ili bolje rečeno Hercegovci — u srpskoj secesiji vide svoju šansu da i oni učine isto. I to je sva filozofija u njihovim odnosima i u ovoj priči o velelepnom pljesku Srba u beogradskoj Areni.
Propagandno djelovanje hrvatskih medija, ili da ih čovjek imenuje kao „nazovi hrvatskih medija“, ogleda se i u tome što isti autor vojvođanskim Hrvatima Bunjevcima osporava njihov hrvatski nacionalni identitet. Umjesto da Bunjevce i Šokce tretira kao Hrvate, što oni u etničkom smislu i jesu, on govori o malobrojnim Hrvatima i Bunjevcima u Srbiji. Dakle, razdvaja Bunjevce od hrvatske etničke zajednice i predstavlja ih kao poseban narod. Je li to hrvatski novinar?!
Navodi iz ove kolumne mogli su se potvrditi na istom mjestu, u beogradskoj Areni. Međutim, to se neće desiti, jer su Barakude već otpale iz utrke za medalje i neće imati priliku susresti se s domaćinima iz Srbije.
A da su se te dvije reprezentacije imale prigodu međusobno sastati, onda bi se vrli, nazovi hrvatski, novinari i mediji mogli uvjeriti da između Hrvata i Srba ne cvjetaju ruže i da je ljubav između Dodika i Čovića njihov osobni interes, a ne „uglavnom dobar“ odnos između dva naroda. Da se pred beogradskom publikom svirala „Lijepa naša“, ponovo bi se čule salve zvižduka Beograđana, jer to je jednostavno tako. Naša realnost i ono što još uvijek imamo, a nikako dobri odnosi Srba i Hrvata.
To ne znači da među Hrvatima i Srbima nema građana koji imaju dobre odnose i građana koji žele dobre odnose, ali da smo došli u fazu u kojoj se rat zaboravio — e, to još nismo.
Propagandni mediji plasirali su naslove kako regija bruji o ovom ‘sportskom’ događaju, iako je jasno da regija nije brujala ni o čemu. Oni su ti koji žele da takvi naslovi odjeknu, jer im je cilj stvoriti privid idiličnih odnosa Srba i Hrvata u BiH, odnosa koji u stvarnosti ne postoje, nego služe samo kao alat za razbijanje jedinstvene Bosne i Hercegovine.
Bilo bi zanimljivo vidjeti kako će nakon ponovnog zviždanja hrvatskoj himni reagirati novinari s pomirljivim tonovima u svojim tekstovima. Prilika na vaterpolskom turniru je izbjegnuta, ali bit će jamačno još prigoda pa ćemo vidjeti kako će se novinari, koji Beograd valjda doživljavaju još uvijek kao glavni grad Hrvata, posipati pepelom. Najprije će prešutjeti svoja prethodna pisanja. Ponašat će se kao da ništa nisu napisali i kao da nisu ispirali mozak hrvatskom narodu šireći neistine i propagandna djelovanja koja su u pozadini imala samo jedan cilj — proglasiti idiličan suživot između Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini, a na štetu unitarističke politike Bošnjaka.
Jer upravo se ta politika želi prikazati kao jedino zlo u BiH, koje se, eto, može riješiti samo disolucijom države. Došlo je vrijeme da se BiH razbije, pa će u konto toga dobro poslužiti gromoglasni aplauz hrvatskoj himni svih deset Hrvata u beogradskoj Areni. A posebno će „dobroj atmosferi“ doprinijeti odsustvo zvižduka srpskih duhova na tribinama Arene.
U konačnici, pljesak ili zvižduk nisu samo sportski folklor, nego ogledalo društvenih odnosa i političkih manipulacija. Zato je važno razotkrivati propagandu koja od trivijalnih događaja gradi mitove, jer upravo na tim mitovima počiva politika podjela i razbijanja BiH.
Pljesak je bio tih, ali poruka propagande glasna.
Zvižduci će se nažalost vratiti, a mitovi će ostati, jer propaganda uvijek traži novi teren.
PeD | DOMOVINA
Ulizice i izdajnici su spremni na sve. Čuj, odnosi dobri. Pita li tko Hrvate iz Posavine jesu li odnosi dobri.