U Travniku, tadašnjoj političkoj prijestolnici Bosanskog ejaleta, 1760. godine odigrao se jedan gotovo zaboravljen povijesni slučaj koji je puno veći od incidenta. Franjevci su bili prisiljeni platiti 2600 dukata kako bi spriječili pravoslavnu patrijaršiju da ih podvede pod svoj obred. Ovaj čin nije bio samo puka trgovačka transakcija. Bio je zapravo dramatična obrana vjerskog identiteta, dostojanstva i autonomije bosanskih katolika unutar složene osmanske stvarnosti.
O ovom događaju svjedoči Bono Benić u svom rukopisnom ljetopisu „Historija Bosnae“ koji detaljno opisuje vjerske i političke prilike u Bosni pod Osmanlijama.
Ovaj konkretan slučaj opširno je opisan u kontekstu pravne parnice između franjevaca i pećke patrijaršije, gdje se navodi iznos od 2600 venecijanskih dukata koje su franjevci morali platiti ćehaja-begu u Travniku da bi zadržali autonomiju.
Povijesna kulisa: Tko je imao pravo na duše?
U Osmanskom Carstvu, vjerske zajednice su djelovale pod tzv. millet sustavom, gdje su religije imale određenu autonomiju, ali i hijerarhiju utjecaja. Pravoslavna crkva, koja je bila institucionalno priznata i povlaštena, uživala je status kakav franjevci nikada nisu imali. Katolici su bili marginalizirani, često percipirani kao „unutarnji neprijatelji“ zbog bliskosti s Habsburzima i Zapadom.
U tom kontekstu, pravoslavna patrijaršija pokušava proširiti svoju jurisdikciju nad katolicima. U Travniku je prijetila konkretna opasnost: da franjevci i njihovi vjernici budu prisiljeni prihvatiti pravoslavni obred, čime bi izgubili ne samo duhovnu neovisnost, nego i kulturno-povijesnu osobnost. Da bi to spriječili, franjevci su skupili 2600 dukata koja je u ono vrijeme bila golema svota.
Simbolika svote
Da bi još bliže predočili vrijednost venecijanskog dukata objasnimo ih u primjeru. Venecijanski dukat (Zecchino), koji se najčešće koristio u Bosni pod Osmanlijama, imao je čistoću zlata od 98,6% i težinu oko 3,5 grama. To znači da je jedan dukat sadržavao oko 3,44 grama čistog zlata. U današnjim okvirima, to bi bilo oko 300–350 € po dukatu, ovisno o burzovnoj cijeni zlata.
Ako nekomu nije jasno da još malo potkrijepimo što je u ono vrijeme značilo platiti 2600 dukata. Ukupna težina te svote iznosila je oko 9 kilograma čistog zlata. U današnjem novcu, to bi bilo preko 800.000 €, možda i više. U 18. stoljeću, to je bila svota kojom se moglo izgraditi više crkava ili samostana ili kupiti desetke konja ili stoke. Odnosno, mogla se platiti godišnja plaća za 100 radnika ili otkupiti cijelo selo od poreza za godinu dana.
Franjevci nisu samo platili novcem, platili su povjerenjem naroda, zaduživanjem, odricanjem, i mobilizacijom zajednice. Ta svota je bila ekvivalent strateškoj investiciji u opstanak katoličke prisutnosti u Bosni. U današnjim terminima, to je kao da nevladina organizacija uplati milijunski iznos kako bi zadržala neovisnost od političkog utjecaja.
Vjera kao valuta otpora
Ovaj slučaj razotkriva dinamiku u kojoj pravoslavna institucija, povlaštena u carstvu, pokušava preuzeti kontrolu nad katoličkom zajednicom. Plaćanje dukatima nije bila samo kupovina slobode, nego svojevrsna pobuna protiv pokušaja asimilacije. Franjevci su time poručili: „Nećemo biti ničiji podanici osim Kristovi.“
U aktualnom diskursu, često slušamo mitološke narative u kojima se tvrdi kako su Hrvati zapravo „Srbi katolici“ — prevedeni i pohrvaćeni. Ovakva teza ignorira stvarnost povijesnih procesa, poput onog u Travniku, gdje je upravo pravoslavna strana pokušavala prevesti katolike pod svoj obred, a ne obrnuto. To je suprotni, povijesno dokumentirani primjer koji baca novo svjetlo na pitanje identitetskih manipulacija.
Osmanlijska strategija i geopolitički refleksi
Za Osmansko Carstvo, katolici su bili potencijalna peta kolona, bliski s Bečom, Venecijom, Rimom. Pravoslavci su, unatoč povremenim pobunama, bili korisniji saveznik i lakše upravljivi. Stoga su imali bolje položaje, pristup institucijama i djelovali uz podršku vlasti. Franjevci su morali stalno balansirati između duhovnog poziva i političke realnosti, često uz osobne žrtve i rizik zatvaranja samostana.
Priča za razbijanje mitova
Travnik 1760. nije samo epizoda iz crkvenih arhiva. To je metafora stoljetne borbe za očuvanje identiteta u nepovoljnim uvjetima. Ovaj događaj baca ozbiljan izazov tezama koje se danas nameću u srpskom nacionalističkom diskursu, te pruža povijesni kontrapunkt mitomaniji o „katoličkim Srbima“.
Franjevci nisu samo platili 2600 dukata. Platili su cijenu opstanka, dostojanstva i povijesne istine. Vrijeme je da tu istinu vratimo u javni prostor.
Perica DUJMENOVIĆ
