Raspadom Jugoslavije nismo samo izgubili državu, izgubili smo sistem, a s njim i orijentir. Komunizam, koliko god bio krut i represivan, imao je strukturu. Kapitalizam, koji je došao preko noći, donio je slobodu bez pripreme, tržište bez zaštite, demokraciju bez demokrata. Ljudi su očekivali oslobođenje, a dobili su deregulaciju. Očekivali su pravdu, a dobili su privatizacijsku pljačku. I dok su mase učile što znači pluralizam, bivši kadrovi su već znali kako se u njemu vlada.
No tranzicija nije došla sama, došla je u pratnji rata. Dok je narod ratovao, pojedinci su privatizirali. Gradili su svoje pozicije i pripremali se za vrijeme poslije rata. Rat je poslužio kao dimna zavjesa za prevarantsku preraspodjelu društvenog bogatstva. U Hrvatskoj su se tvornice pretvarale u ruševine, a ruševine u privatne vile. U Bosni i Hercegovini, dok su se rovovi kopali, bankovni računi su se punili. Silan novac je pronevjeren, a narod je ostao s mitovima i grobljima. Primjeri su brojni: nestanak milijuna iz fondova za obnovu, pretvorba velikih kombinata u privatne monopole, kupovina stanova i zemljišta za bagatelu, dok su se drugi borili za goli život. Oni koji su se zaklinjali u bivši režim i provodili njegovu politiku, sada su postali vlasnici svega. Kontroliraju državne jasle, proračune na svim razinama, medije i javna poduzeća, kao i sve društvene tokove.
Na vlast su došli oni koji su je već imali, partijski aparatčici s diplomom iz bankomata. Nisu morali učiti novi sistem, samo su ga preimenovali. Umjesto zatvora, danas se koristi društvena izolacija. Umjesto batinanja, represivni aparat je postala birokracija kontrolirana i instruirana iz stranačke središnjice. Neistomišljenik se ne progoni, on se jednostavno isključi. Zatvore mu vrata, ugase mu prilike, oduzmu mu društveni kisik. I tako se stvara tiha strahovlada: bez logora, ali s logikom kontrole.
U tom kaosu, nova demokracija nije postala prostor slobode — postala je poligon za nacionalističku manipulaciju. Kad god vlast osjeti da gubi tlo pod nogama, začas se potakne divljanje nacionalizma. Narod se podsjeti tko su mu “neprijatelji”, a vlast se predstavi kao jedini štit. Iako narod zna da su političari prevaranti, strah je veći od razuma. Ulog je prevelik, a sjećanja na rat previše svježa. Tako se održava iluzija zaštitnika. Oni koji su pljačkali ili eskivirali rat dok su drugi ginuli, sada se predstavljaju kao čuvari naroda.
U takvom društvu, otpor nije zabranjen, on je obesmišljen. Ljudi ne biraju borbu, biraju odlazak. Europa treba radnu snagu, a Balkan nudi frustrirane idealiste. I dok vlasti grade aparate za samoodržanje, slobodarski duh se seli, ne u institucije, nego u autobuse za Njemačku. Kritička misao postoji, ali je usamljena. Kapaciteti onih koji žele promjenu su premali, a nasuprot njih stoji aparat koji zna sve trikove, sve alate, sve načine da ostane na vlasti.
To je posebno znakovito u Bosni i Hercegovini, zemlji isprepletenoj narodima i religijama. Tu se najlakše ubacuje “koska” među ljude, a vlast pliva na tim podjelama. Korupcija više nije društveni porok, ona je model vladanja. Vladajuće stranke kontroliraju svaki segment društva. Na sve pozicije instaliraju stranačke kadrove, bez obzira na stručnost, obrazovanje ili moralni integritet. U školstvu, zdravstvu, kulturi, svugdje se postavljaju rođaci, kumovi, prijatelji, sve odreda stranački uhljebi. Kadrovi bez diploma vode obrazovne ustanove, a zdravstveni sustav se urušava pod težinom stranačkih interesa.
Vlast račune ne polaže nikome. Predsjednici stranaka i lokalnih ogranaka ponašaju se kao šerifi, kadroviraju, prijete, štite svoje, a dahću za vratom svakome tko se usudi misliti drugačije. Sve se to radi perfidno, s osmijehom. Svo vrijeme imaju potpunu kontrolu nad većinom medija i preko njih stvaraju lažnu sliku o sebi kao liderima koji personificiraju narod. Atak na njih je atak na narod. Kroz medije se hvale o kojekakvim postignućima koja su apsolutno neutemeljena, ali medijski se to zamaskira i prikaže da je sve za pet.
Kroz takvu sliku, vlast se održava na fabriciranim izborima. Kristalno je jasno da ne vodi brigu o zdravstvu, školstvu, dobrobiti građana, kulturi ni općem napretku naroda. Sve im je sporedno osim kako potrošiti novce iz proračuna. Tu i tamo pohvale se nečim dobrim, pa zavaraju i one koji su počeli sumnjati. No dobar dio građana vidi o čemu se radi, ali svjestan da se s troglavom aždajom ne može boriti, unaprijed se predaje. Radije odlazi u zapadne zemlje u pečalbu. Mnogi i trajno, jer je danas svijet postao globalno selo, a napredne komunikacije i razvijen transport omogućuju brz i jeftin odlazak u zemlje gdje se može živjeti bez stresova i naglašene korupcije.
U takvom društvu, koje je izgubilo smisao, građani radije biraju odlazak. I tako država gubi ono najvrijednije, ljude koji misle, koji žele, koji bi mogli mijenjati. Ostaje aparat, ostaje iluzija, ostaje privid.
Demokracija je postala dekoracija. Sloboda je nominalna. Živimo privid koji se ne vidi lako, ali se osjeća svakim danom. U praznim školama, u tišini opozicije, u medijima koji ne pitaju. I zato, kad pišemo, ne pišemo da bismo promijenili vlast. Pišemo da bismo sačuvali razum. Da bismo dokumentirali vrijeme. Da bismo, ako ništa drugo, ostavili trag da nismo svi šutjeli.
PeD | DOMOVINA
