Bit onoga što je Sokrat naučio iz vlastitog iskustva može se sažeti sentencijom „Dicere enim bene nemo potest, nisi qui prudenter intellegit“, ili u slobodnoj interpretaciji: O predmetu rasprave bi trebao govoriti onaj tko se u njega dobro razumije.
Do takve spoznaje Sokrat je došao kada je iz nevjerice, „što to bog govori“ kada kaže da nema nikoga tko bi bio mudriji od njega, počeo o stvarima mudrosti (= znanje) ispitivati „snobove“ iz političkog, umjetničkog i obrtničkog života Atene. Izuzmemo li Platonovo uobičajeno pretjerivanje, ishod tog ispitivanja ostaje poražavajući: „oni, koji su na najboljem glasu, gotovo su potpuno lišeni mudrosti, dok se oni, koji se smatraju lošijim, razumnije ponašaju“. Sokratovi pojedinačni zaključci su sljedeći: Umišljenost atenskih političara sastojala se tome da su, misleći kako znaju ono što ne znaju, drugima se – zapravo sebi samima – prikazivali mudrima.
Nadalje, pjesnicima i obrtnicima Sokrat iako priznaje stručnost: „Saznao sam neke stvari koje prije nisam znao i u tome su bili mudriji od mene.“, ipak zaključuje kako su si i oni umislili da su, zbog toga što dobro obavljaju svoju vještinu, odnosno zbog svojih pjesama, najmudriji i u ostalim stvarima: „i upravo ova nadutost zasjenjuje onu mudrost koju već posjeduju“.
Atenski političari su se često koristili raznim smicalicama „uvjerljivog pričanja“ u svrhu vlastite promocije i častohleplja. Naravno, ni današnji politikanti ne zaostaju za njima, ili ih čak demagoški nadilaze, što potvrđuje činjenica da se političarima otvoreno preporuča korištenje manipulativnih taktika. Tako se u jednoj knjizi mogu naći „litanije“ propagandnog djelovanja političkih stranaka i organizacija. Neke od smjernica kojima aktivisti istih mogu od sebe načiniti govorne automate pukih fraza s jednom jedinom opcijom – Playlist Repeating – su:
(a) doprite do najdubljih strahova javnosti;
(b) predstavite sebe kao „prijatelja“ svih ljudi;
(c) ne dozvolite preispitivanje vaše poruke javnosti;
(d) diskreditirajte svjedoke;
(e) privucite pozornost javnosti;
(f) ne prihvaćajte suparnikove „argumente“;
(g) navedite javnost da se „slaže s vama“;
(h) implicirajte lažne činjenice bez njihova izravnog spominjanja;
(i) ugradite suparniku i javnosti osjećaj krivnje;
(j) iskoristite predrasude javnosti;
(k) predstavite svoje suparnike kao neupućene osobe;
(l) pozivajte se na „dobro provjerene“ izvore;
(m) citirajte suparnika izvan konteksta;
(n) stalno ponavljajte vrijednost vaše poruke i stava;
(o) selektivno ignorirajte i zanemarite određene podatke;
(p) proglasite izvjesne glasine kao činjenice
(q) koristite terminologiju koja stvara povjerenje; itd.
Vladajući su s velikim uspjehom masama zamazivali oči, no ne i Sokratu koji se vodio umom, najmoćnijim ljudskim oruđem protiv zla (usp. EN VII 3). A kao njegov pobornik, otišao je korak dalje u epistemološkom istraživanju, kada je protivno „doličnom izražavanju“ pomahnitalima (usp. Memorab. I 1) nazvao one koji bi božanske stvari (objektivne istine i moralne vrijednosti) smatrali plodom ljudske pameti, a mahnitima one koji su od proročišta tražili odgovore za plod ljudskih pronalazaka (umijeća). Radi se svakako o kritici sofističke prosvjete koja je vodila ljude krutom subjektivizmu i slomu svih objektivnih mjerila – sve je samo ljudska uredba – što je u suprotnosti sa Sokratovim naučavanjem da umna spoznaja teži objektivnom poretku stvari i svijeta; drugo se, jasno, odnosi na drugu krajnost – narodno praznovjerje.
Tim „danonoćnog odvjetništva“ (usp. Otk 12,10) je evo od pisanih uredbi načinio sebi zlatno tele, kult kojeg onda kao takvog treba opisati: higijeničar mu tek „ustima pristupa“ i ne više nego ga „usnama časti“ (usp. Iz 29,13); siše krv komarcu, a guta preživača dvopapkara s grbom na leđima (usp. Mt 23,24). Tko međutim agraphoi nomoi svodi isključivo na poštivanje naučene ljudske uredbe moglo bi mu se lako obistiniti riječi Izajije-proroka (29,14): „propast će mudrost njegovih mudraca, pomračit se umnost njegovih umnika.”
Pored razdvajanja kompetencija i ljudskog od božanskog, treća Sokratova raščlamba odnosi se na razlučivanje duhova, tj. razlikovanje razložnog mišljenja od pojmovnog (Cri. 46b): „Jer, ja sam ne samo sada nego i uvijek takav čovjek da nikakav drugi glas u sebi ne slušam do onaj koji mi se u razmišljanju pokaže kao najbolji.“
Naime, moć razmišljanja pripada ljudskoj duši, a čovjek je njegova duša (ψυχή: psyche): duši je svojstven logos (λόγος), ψυχή je ukratko umnost. Ta spoznaja je jedno od velikih dostignuća Sokratove filozofije. Pa ipak ima i onih koji, premda se rado pozivaju na Sokrata kada ispoljavaju osobne animozitete prema religiji, ni manje ni više nego glasom razuma zaključuju da ljudi nemaju ψυχή. Imaju doista čudan smisao za autoironiju.
Siniša MUJABAŠIĆ
