U 72. godini preminuo je Halid Bešlić. Vijest koja se proširila Balkanom s morem pijeteta prema ovom velikanu narodne glazbe. Praktično nema medija koji na naslovnici nije postavio ovu tužnu vijest. S tugom. S poštovanjem. Halidova smrt je donijela kolektivnu prazninu ne samo u njegovoj Bosni i Hercegovini. Halid je bio omiljen i poštovan kao malo tko u cijelom regionu, ali i diljem brojne dijaspore koja je Halida slušala kao jednog od najomiljenijih pjevača. Nema onog tko u vrijeme spoznaje o njegovoj smrti nije osjetio tugu, bol i neizmjerno poštovanje, jer otišao je veliki Halid Bešlić.
Halid je bio više od pjevača. Postao je legenda prije nego legende postaju.
Njegov prepoznatljiv glas i svevremenske pjesme koje nisu bile samo hitovi, bile su ritual. Iako nominalno pjevač narodne glazbe Halid nije bio pjevač jednog žanra. Njega su slušali i oni koji ne slušaju narodnu glazbu. Svugdje su mu vrata bila otvorena i svugdje bio rado viđen gost.
Rođen u Knežini, odrastao u Sarajevu, prošao kroz rat, nesreće, estradu i život, Halid je ostao ono što je najteže ostati: čovjek. Bez skandala, bez potrebe da bude više nego što jest. A bio je mnogo. I sam je izjavio da želi da ga pamte kao čovjeka, a ne kao pjevača. No, Halid će biti pamćen i kao čovjek i kao pjevač. Halid će ostati dio kolektivnog sjećanja svih sa govornog područja koji su ga razumjeli.
Umjesto da pišemo vijest napisat ćemo mu jednu zahvalnicu. Zahvalnicu za sve što nam je podario. Zahvalnicu za čovjeka koji nas nije dijelio. Zahvalnicu za našeg Halida.
Halid je otišao, ali ostavio nam je nešto što se ne može otpjevati. Ostavio nam je način da budemo ljudi.
Zbogom, ljudino. Zbogom, pjesmo.
PeD | DOMOVINA
