Ne mora čovjek biti teolog kao niti filozof da bi se upustio u razmišljanje o teološko-filozofskim temama. Pravo razmišljanja dopušteno je svakomu, i sam taj čin, pristup nekoj temi za koju često mislimo da nije iz naše intelektualne sfere ili sfere zanimanja, zapravo čovjeka čini čovjekom.
Još je u 17. stoljeću poznati francuski filozof René Descartes izrekao čuvenu misao: „Mislim, dakle jesam“ (Cogito ergo sum) ili u nekim prijevodima „Mislim, dakle postojim“. Misao možda nije izvorno bila njegova, jer je sv. Augustin u djelu De civitate Dei već zapisao sličnu tvrdnju: „Ako se varam, postojim“ (Si enim fallor, sum).
Dekartova misao postaje temelj filozofije koja počinje sa sumnjom, sumnjom u osjetila, tijelo, svijet, pa čak i u postojanje Boga. U središtu promišljanja je pojedinac. Čovjek koji misli. Čovjek može sumnjati u sve, ali ne može sumnjati da sumnja, jer sumnja je oblik mišljenja. Dakle, ako misli – mora da postoji.
Ovaj uvod čini se nužnim zbog lakšeg razumijevanja potrebe da se prokomentira teološko učenje, na što po profesiji nismo pozvani, ali smo kao ljudi skloni propitivanju, traženju istine i duhovnom promišljanju koje nadilazi formalne granice.
Ako je mišljenje temelj postojanja, onda je pisanje njegov trag. Čovjek koji misli ne može zaobići vjeru, jer mišljenje je osuđeno na propitivanje istine, svijesti, znanja, pa tako i religijskih pitanja. Religija nije samo dogma, nego pitanje koje traži osobne odgovore i hrabrost da se dođe so spoznaja koje nam kao vječna pitanja lebde u mislima.
U središtu ovog promišljanja nalazi se 18. poglavlje Lukinog evanđelja, poznato po Isusovom pouku o ustrajnosti u molitvi. Iz tog odlomka izdvajamo jednu rečenicu koja ne prestaje izazivati pitanja: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8)
Ta Isusova izjava nije samo završna misao jedne prispodobe, ona je poziv na razmišljanje. Ne govori o molitvi kao formi, nego o vjeri kao životu. U potrazi za suštinskom porukom tih riječi, nastao je tekst koji slijedi, kao pokušaj da se vjernički, misaono i iskreno, približimo dubini Isusovog pitanja.
Ova Isusova rečenica ne mora biti shvaćena samo kao teološka tvrdnja, ona može biti shvaćena i kao filozofsko pitanje. Pitanje koje ne traži definiciju vjere, nego njezinu prisutnost. Ne pita se što je vjera, nego gdje je vjera. I to ne u apstraktnom prostoru, nego u konkretnom čovjeku.
Ako Dekart kaže: „Mislim, dakle jesam“, onda Isus pita: „Vjeruješ li, dakle živiš li?“
Isusovo pitanje nije usmjereno prema institucijama, nego prema srcu. Ono ne traži broj vjernika, nego dubinu vjere. U tom smislu, možemo ga čitati kao poziv na samopropitivanje: Jesmo li vjernici po identitetu ili po iskustvu? Je li naša vjera živa ili deklarativna? Jesmo li svjedoci ili samo korisnici vjerskih sadržaja?
Vjera, u ovom kontekstu, nije samo prihvaćanje dogmi. Ona je način bivanja. Ona je odnos. Ona je svjesna prisutnost pred Bogom, čak i kad je Bog tih.
Isus ne postavlja pitanje iz neznanja, nego iz pedagogije. On zna da će vjera biti rijetka, ali želi da se mi zapitamo: Jesmo li mi ti rijetki?
Da ilustriramo rečeno jednim konkretnim pitanjem. U jednoj današnjoj propovijedi izrečeno je jedno pitanje koje se tiče gotovo svakog vjernika u ovom dijelu svijeta: Zašto vješamo krunice u svoje automobile?
Je li to čin vjere ili čin običaja? Vjerujemo li da nas Bog uistinu štiti, ili smo samo usvojili kulturni obrazac koji se ne propituje?
Krunica na retrovizoru postala je gotovo nepisano pravilo. Ona visi pred očima ali visi li i u srcu?
Ako je krunica simbol molitve, onda je ona poziv na odnos. Ako je samo ukras, onda je ona tišina bez sadržaja.
Filozofski gledano, ovdje se otvara pitanje religijskog automatizma, ponašanja koje izgleda religiozno, ali ne proizlazi iz unutarnje svijesti.
Heidegger bi rekao da je to neautentično bivanje, čin koji ne proizlazi iz vlastitog razumijevanja, nego iz društvene inercije.
Kierkegaard bi nas pozvao da se zapitamo: Jesmo li kršćani po navici ili po strasti?
A sv. Augustin bi nas podsjetio: Bog ne gleda vanjštinu, Bog gleda srce.
U teološkom smislu, krunica nije amajlija. Nije magični predmet. Ona je sredstvo molitve, dijaloga s Bogom. Ako je vješamo bez molitve, bez odnosa, bez svijesti, onda ona gubi svoju svrhu. Isus ne traži krunice. On traži vjeru. On pita: Hoće li je biti kad se vratim?
Ne pita hoće li biti simbola, nego hoće li biti srca koja vjeruju.
Simboli vjere imaju snagu, ali samo ako su povezani s duhovnim životom. Krunica na retrovizoru može biti podsjetnik na molitvu, na zaštitu, na prisutnost Božju. Ali ona to nije sama po sebi. Ona to postaje tek kad je mi takvom učinimo.
I zato je svećenik u propovijedi između ostalih naveo i ovaj primjer, upečatljiv i težak. Ne da nas osudi, nego da nas probudi. Da se preispitamo jesmo li istinski u svojoj vjeri i nosimo li svoju vjeru u srcima ili samo kao relikviju u službi nekakvog pomodarstva.
U teologiji, vjera je dar. Ali dar traži odgovor. Isus ne pita hoće li biti darova, nego hoće li biti odgovora. Hoće li biti ljudi koji su taj dar primili i pretvorili ga u život.
Vjera nije samo molitva. Nije samo misa. Nije samo križ oko vrata. Vjera je ono što ostaje kad sve to nestane. Kad se nađemo sami pred sobom i pred Bogom koji pita: Gdje si?
Ako Dekartova misao potvrđuje postojanje kroz mišljenje, onda Isusova izreka poziva na potvrdu postojanja kroz vjeru. Ne kao suprotnost mišljenju, nego kao njegovu nadogradnju. Jer vjera nije slijepa. Ona je svjesna. Ona je izbor. Ona je čin slobodne volje.
Zato vjernici koji koriste dar i slobodu vlastitog razmišljanja, ne samo da imamo pravo, već ima i potrebu, pa i dužnost razmišljati o vjeri.
Ne nužno kao teolozi ili filozofi. Nego kao ljudi koji postoje. Koji misle. Koji vjeruju. Ili barem to pokušavaju.
Perica DUJMENOVIĆ
