Doskorašnji župnik Župe blaženog Alojzija Stepinca u Orašju fra Bono Kovačević na Facebook profilu župe objavio je više pozdravnih poruka koje je uputio župljanima oraške župe.
Izdvajamo objavu koja je posebno dirljiva: „Sretan sam i zahvalna Bogu što sam upoznao ove ljude, sa njima živio, radio, prijateljevao i Bogu se molio, za sve ono što su učinili u zajedničkoj suradnji da ova župna zajednica vjernika na svom hodu prema Bogu ne izgubi iz vida Krista s kojim se želi suobličiti. Molim Boga da i dalje strpljivo i postojano nastave svoj hod po zagovoru naše nebeske Majke Marije, sv. Josipa i bl. Alojzija Stepinca.“
Fra Bonina veličina vidi se i na uspješnoj suradnji s građanima islamske vjeroispovijesti gdje se posebno pozdravom zahvalio oraškom imamu: „Također, ovom prigodom zahvaljujem se svim građanima grada Orašja na lijepim riječima tijekom naših susretanja. Hvala i Efendiji Hafizu Redži Siviću, imamu Medžlisa Islamske zajednice Orašje na lijepoj suradnji i njegovim vjernicima.
Obostrano poštovanje se prepoznaje i na uzvratnom otpozdravljanju efendije Redže Sivića koji je s biranim riječi uputio pozdrave i zahvalnost fra Boni: „Dragi fra Bono. Bilo je zadovoljstvo surađivati i zajednički učestvovati u svim važnim projektima i aktivnostima u našem gradu rame uz rame. Želim ti puno uspjeha u novoj Župi, čega sigurno neće manjkati uz tvoj veliki entuzijazam. Nadam se da ćemo ostati u kontaktu i dalje u nekim novim zajedničkim projektima!“
U zemlji gdje se pozivi na suživot sve češće gube u jeci nacionalnih parola, fra Bono i efendija Redžo nisu držali govore — oni su živjeli primjer. Pokazali su kako se u Bosni i Hercegovini, usprkos svemu, može graditi most bez potrebe da se ruši ijedan minaret ili križ. I to ne deklarativno, nego ljudski, iskreno, uz smiješak na ulici, uz pozdrav bez kalkulacije.
Njihovo prijateljstvo nije kurtoazija. To je šamar svima koji su nas godinama učili da je “onaj drugi” opasnost, da suradnja znači izdaju, da različitost mora biti problem. A fra Bono i Redžo? Oni su dokaz da budućnost dolazi tiho, odjevena u poštovanje i ljudskost. I neće je donijeti političari u limuzinama, nego obični ljudi koji se znaju pogledati u oči i reći: „Zajedno smo radili. Hvala ti.“
Takve geste ne zaslužuju tišinu. One zaslužuju da budu prepričane, da postanu norma, a ne iznimka. Jer ako Bosna i Hercegovina ikada zaista ozdravi, to će biti zahvaljujući onima koji znaju moliti u različitim jezicima, ali dišu za isti mir.
U vremenu kad se u Bosni i Hercegovini mir često definira šutnjom, njih dvojica su, iako simbolično, javno progovorili na način kako su mnogi već zaboravili. Tiho, ali jasno. Jer mir nije spektakl, to je pogled, pozdrav na ulici, otvorena vrata bogomolje za svakog čovjeka. To je molitva koja se ne pita pod kojom kupolom odzvanja, već za koga se iz srca izgovara.
Nije li ovo poruka mladima koji stasaju da se ugledaju na fra Bonu i efendiju. U vremenima podjela, oni su sijali poštovanje. Bez da traže aplauz, bez da skupljaju bodove. Svojom suradnjom, razumijevanjem i otvorenošću pokazali su kako se može biti čvrst u vjeri, a istovremeno pažljiv prema drugima.
To sjeme, koje su posijali njihovom vjerom i dostojanstvom, sada raste u vama. Ne dopustite da ga uguši buka mržnje ili cinizam politike. Njegujte ga djelima, jednim pozdravom više, jednim razumijevanjem više, jednim projektom koji okuplja, a ne razdvaja.
Jer budućnost ne dolazi sama. Nju oblikuju oni koji se usude biti dobri, usprkos svemu.
U srcu Bosne, među njenim ljudima, mir se ne događa — mir se bira. A vi ste ti koji ga možete izabrati svaki dan.
DOMOVINA
