“Više nije pitanje kada ćeš otići — nego zašto još nisi.” Ova rečenica, izrečena s bolom i sarkazmom od strane jednog dvadesetpetogodišnjaka iz Tuzle, oslikava duh jedne generacije. Generacije koja više ne traži svoj glas, nego putovnicu. Generacije koja sve rjeđe vjeruje da se ovdje nešto može promijeniti i sve češće pakuje kofere bez da ikom išta kaže.
Odlazak iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske ili Crne Gore više nije pojava rezervirana za one “najhrabrije” ili “najsposobnije”. Postao je obrazac, tiha migracija koju podržavaju roditelji, prijatelji i društvo, jer više nitko ne zna šta je “bolja opcija” nego što zna šta nije.
Gubimo generaciju dok gledamo u stranu
Dok političari obećavaju stabilnost, statistika nam otkriva polako izumiruće društvo. Prema podacima Populacionog fonda Ujedinjenih naroda (UNFPA), čak 47% mladih u Bosni i Hercegovini ozbiljno razmišlja o odlasku, dok ih gotovo četvrtina planira otići zauvijek.
Slična situacija je i u susjednim zemljama: iz Srbije se godišnje iseli između 50.000 i 60.000 ljudi, dok Hrvatska bilježi ozbiljan pad broja mladih između 20 i 35 godina čak i nakon pristupanja EU.
Ono što zabrinjava nije samo broj već kvaliteta onih koji odlaze. Najčešće su to visoko obrazovani, ambiciozni mladi ljudi koji bi trebali biti okosnica društva. Umjesto toga, njihove ideje i rad doprinose jačanju tržišta rada u Njemačkoj, Austriji, Irskoj…
Iako državne institucije ponekad objave “strategije za ostanak mladih”, konkretni rezultati izostaju. Fokus često ostaje na političkim igrama, dok autobusi za Beč i Minhena kreću redovno — samo u jednom pravcu.
Zašto odlaze: Kad nada postane luksuz
Mladi ne odlaze samo zbog novca. Odlaze jer ne vide smisao da ostanu. Prema istraživanju Balkan Diskursa, 42% mladih navodi loše uvjete života kao glavni razlog za odlazak, dok je 38% motivirano financijskim razlozima, a 9% traži bolje obrazovanje.
Osim ekonomije, mladi često spominju nepovjerenje u institucije, korupciju, nepravdu i nedostatak meritokracije. U zemlji gdje se trud rijetko nagrađuje, a veze i poznanstva otvaraju vrata, mnogi osjećaju da nemaju šansu, bez obzira na talenat ili obrazovanje.
Zanimljivo je da razlike između urbanih i ruralnih sredina gotovo da ne postoje: i jedni i drugi žele otići, i to najčešće zauvijek. Odlazak više nije “privremeno rješenje”, postao je plan A.
Može li se išta promijeniti: Strategije, iluzije i stvarne šanse
Usprkos sumornoj slici, postoje pokušaji da se zaustavi odlazak mladih. Vlada Federacije BiH je 2025. godine usvojila prvu Strategiju za mlade za period 2025.–2034. godine, dokument koji se bavi ključnim problemima mladih u sedam područja: zapošljavanje, obrazovanje, zdravstvo, sigurnost, socijalna briga, kultura i aktivizam.
Strategija obećava stvaranje „pozitivnog i prosperitetnog okruženja“ u kojem mladi mogu ostvariti svoje potencijale, uz naglasak na uključivanje mladih u procese odlučivanja i jednake šanse za sve. No, ostaje pitanje: hoće li se riječi pretočiti u djela?
“Strategije su dobre na papiru, ali bez političke volje i konkretnih mjera, one ostaju samo dokumenti,” kaže sociologinja iz Sarajeva koja godinama prati migracijske trendove.
S druge strane, dijaspora postaje sve važniji akter. Mnogi mladi koji su otišli ostaju povezani s domovinom, kroz investicije, mentorstvo, pa čak i povratak. No, povratak je rijedak i često otežan birokratskim i ekonomskim barijerama.
Postoje i primjeri zemalja koje su uspjele preokrenuti trend: Estonija je kroz digitalizaciju i podršku mladim poduzetnicima uspjela vratiti dio svoje dijaspore. Da li države u okruženju mogu učiti iz tih primjera?
Mladi uglavnom ne očekuju da će država učiniti konkretne korake i da će im stvoriti uvjete za povratak. Ali ako bi ti uvjeti bili stvoreni sigurno bi se veliki dio mladih vratio u svoju zemlju.
Kad tišina postane odgovor
Odlazak mladih je postao svakodnevica. Tiha, dosljedna, uporna. Autobusi više ne ispraćaju sa suzama, već sa stisnutim zubima i pogledima u prazno. Ne odlazi se iz hira, već iz logike. Jer ovdje često nije pitanje koliko znaš, već koga znaš. Nije važno koliko daješ, već koliko pristaješ da šutiš.
I dok institucije obećavaju strategije, a društvo se navikava na gubitak, ostaje gorak dojam: odlazak nije bijeg, to je izbor, jer više nema čekanja.
Ali ono što još postoji jeste nada, u onima koji ostaju, u onima koji se vraćaju, u onima koji i sa daljine pokušavaju mijenjati ono što su ostavili. Možda ova regija još nije izgubila sve, ali pitanje ostaje: hoće li prepoznati one kojih još ima?
PeD | DOMOVINA
