Danas nešto gledam oblake i razmišljam… Ne iz poetske potrebe, nego iz čiste znatiželje. Stajali su tamo gore, sivi, puni vode, puni težine. I nisu padali. Nisu se ni dizali. Samo su visjeli kao da čekaju rješenje nekog upravnog postupka s atmosferom. Kao da su podnijeli zahtjev za kišu, ali još nije prošla komisija.
Pitao sam se: ako su teški, zašto ne padnu? Ako su lagani, zašto ne odu u svemir? Što ih drži baš tu između neba i zemlje, između ideje i realizacije?
Znanost kaže da su oblaci sustavi ravnoteže. Kapljice su sitne, zrak ih nosi, uzgon ih podupire. Ne ponašaju se kao masa, nego kao proces. Lebde na visini gdje se para pretvara u kap, gdje se nebo odlučuje za oblik. Oblak ne zna koliko je težak jer nije jedno tijelo, nego mnoštvo. Nije stvar, nego stanje. Nije objekt, nego odnos. I zato ne pada. Jer ne zna kako bi pao.
Ali mene zanima ona druga ravnoteža, ona koja se ne mjeri u paskalima i kelvinima. Oblaci su kao naše misli: dovoljno teški da nas opterete, ali dovoljno lagani da ih ne možemo uhvatiti. Lebde dok ne naiđe trenutak. Dok ne puknu. Dok ne padnu kao kiša, kao tekst, kao odluka.
Divim im se. Vrte se sinkronizirano s rotacijom Zemlje, kao da su dio njezina mehanizma, kao da su uvezani u isti ritam. Što je i logično, atmosfera se vrti zajedno s planetom. Ali logika prestaje kad oblaci krenu u suprotnom smjeru. Kad se kreću prema zapadu dok se Zemlja vrti prema istoku brzinom od 1670 kilometara na sat. I ništa se ne raspadne. Oblaci se ponašaju isto, bez obzira na smjer. Kao da ih ne zanima gdje je istok, gdje je zapad, gdje je fizika, gdje je zdrav razum.
Možda oblaci ne padaju jer znaju da bi dolje bili samo blato. Možda ne odlaze u svemir jer tamo nema nikoga da ih gleda. Možda stoje baš tu gdje jesu, jer to je njihovo mjesto. Između neba i zemlje. Između znanosti i poezije. Između nas i onoga što još nismo rekli.
A možda su oblaci samo birokrati atmosfere. Skupljaju podatke, razmjenjuju kapljice, čekaju direktivu iz viših slojeva. Ne padaju jer nemaju nalog. Ne mijenjaju visinu jer nemaju ovlaštenje. A mi ih gledamo, divimo se toj stabilnosti, toj postojanosti, toj sposobnosti da budu tu, bez da išta odluče.
Ponekad mi se čini da su oblaci metafora za sve ono što stoji, a ne zna zašto stoji. Za sve što je teško, ali ne pada. Za sve što je prazno, ali ne nestaje. Za sve što je tu, ali ne zna kamo ide. I možda je to razlog zašto ih gledam. Ne da bih ih razumio, nego da bih ih priznao. Da bih znao da postoji nešto što lebdi, a ne bježi. Što je teško, a ne tone. Što je tu, a ne traži da bude negdje drugdje.
Gledajući oblake sjetim se jedne slike iz svoje arhive koju ću postaviti uz ovaj tekst — žena koja leži na oblaku, mirna, bijela, bez težine. Kao da je oblak madrac, a nebo soba. Lijepo je to, ali netočno. Oblaci nisu mekani. Nisu topli. Nisu utočište. Puni su vode, puni elektriciteta, puni neizvjesnosti. Ali mi ih volimo zamišljati kao mjesto odmora. Kao bijeg. Kao prostor gdje se ništa ne mora, a sve je moguće. Možda zato i ne padaju, jer ih ne zamišljamo da padaju. Jer bi pokvarili sliku. Jer bi probudili onu koja na njima spava.
I dok ih gledam, pomislim: nismo li mi ljudi katkada pomalo slični oblaci. Puni neizrečenog, puni težine, puni vode koja još nije pala. Lebdimo na visini koju ne biramo, čekamo trenutak koji ne dolazi, mijenjamo oblik kad nitko ne gleda. I sve dok ne padnemo izgledamo kao da znamo što radimo.
PeD | DOMOVINA
