Obilježavanje početka nove godine jedno je od najstarijih ljudskih običaja. Ljudi su od davnina osjećali potrebu da označe prijelaz iz starog u novo razdoblje, bilo kroz prirodne cikluse, religijske rituale ili političke odluke. Današnji datum 1. siječnja, koji se gotovo univerzalno prihvaća kao početak godine, rezultat je dugog povijesnog procesa u kojem su se isprepleli astronomija, mitologija i društveni dogovori.
Drevni počeci
Prvi tragovi novogodišnjih proslava potječu od Sumerana, koji su prije četiri tisuće godina slavili dolazak nove godine. Egipćani su početak godine vezali uz heliakalni izlazak zvijezde Sirius u srpnju, što je označavalo poplavu Nila i početak plodnog razdoblja. Kinezi i Grci slavili su u proljeće, kad priroda ponovno oživljava, dok su Židovi početak godine smještali u rujnu ili listopadu, u skladu s lunisolarnim kalendarom. Svaka je kultura imala vlastiti ritam, pa je i „nova godina“ bila različito određena.
Rimska inovacija
Rimljani su u početku mijenjali datum početka godine ovisno o carevima, no od 153. pr. Kr. ustalio se 1. siječnja. Taj je dan bio praktičan jer su rimski dužnosnici tada preuzimali službu, a mjesec Januarius bio je posvećen bogu Janusu, zaštitniku početaka i prijelaza. Janusova dvostruka lica, jedno okrenuto prošlosti, drugo budućnosti, činila su simboličnu podlogu za novi početak. Kasnije je dodatnu težinu dobio i političkim događajem: proglašenjem Julija Cezara božanstvom upravo 1. siječnja 42. pr. Kr.
Srednji vijek i crkvene rasprave
Nakon pada Rimskog Carstva, europski narodi nisu dijelili jedinstveni datum. U nekim se sredinama Nova godina slavila na Božić, drugdje na Blagovijest (25. ožujka), a na crkvenom saboru u Toursu u 8. stoljeću predlagalo se da početak godine bude na Uskrs. Takva raznolikost pokazuje koliko je liturgijski kalendar oblikovao svakodnevni život i kako je „nova godina“ bila više religijski nego svjetovni događaj.
Gregorijanska reforma
Jedinstvo je donijela tek reforma pape Grgura XIII. 1582. Njegov gregorijanski kalendar ispravio je pogreške julijanskog sustava, uveo prijestupne godine i preciznije odredio datum Uskrsa. Papinskom bulom određeno je da godina počinje 1. siječnja, čime je taj datum postao standard u katoličkim zemljama, a kasnije se proširio i globalno. Od tada se Nova godina postupno homogenizirala, premda su lokalni običaji i dalje zadržavali vlastite naglaske.
Današnja raznolikost
Unatoč globalnoj dominaciji gregorijanskog kalendara, postoje kulture koje i dalje obilježavaju početak godine u drugačije vrijeme. Židovska Nova godina, Roš hašana, pada u rujnu ili listopadu. Kineska Nova godina temelji se na lunarnom kalendaru i slavi se krajem siječnja ili u veljači, uz bogate obiteljske i društvene rituale. U islamskoj tradiciji početak godine vezan je uz hidžretski kalendar, pa se datum pomiče svake godine. Pravoslavne zajednice koje se ravnaju po julijanskom kalendaru obilježavaju Novu godinu 13 dana kasnije, sredinom siječnja.
Datum i smisao
Današnji 1. siječnja nije prirodni prijelaz poput solsticija ili ekvinocija, nego društveni dogovor koji se oblikovao kroz rimske običaje i crkvenu reformu. No sama ideja „novog početka“ uvijek je bila univerzalna. Egipćani su ga vidjeli u zvijezdama i rijeci, Kinezi u buđenju prirode, Židovi u duhovnoj introspekciji, Rimljani u simbolici boga Janusa. Danas ga doživljavamo kroz odbrojavanje, vatromet i želje za sreću. Nova godina je, dakle, više od kalendarskog trenutka, ona je priča o ljudskoj potrebi da vrijeme pretvorimo u simbol, da kraj pretvorimo u početak i da u tom prijelazu pronađemo nadu.
PeD | DOMOVINA
