Priča koju ću sada ispričati možda na prvi mah neće zvučati toliko zanimljiva, ali njezina vrijednost nije u napetosti radnje, nego u tome da ostane zapisana. Jer priče su poput tihih svjedoka vremena, one čuvaju uspomene, prenose iskustva i daju glas generacijama koje su živjele prije nas. Možda će jednog dana nekome biti dragocjena, možda će poslužiti kao svjedočanstvo jednog doba koje se polako gubi u magli sjećanja.
Ovo je obiteljska priča koja će se prenositi s generacije na generaciju. Za obitelj je važna. Možda nije jedinstvena, jer sličnih priča ispričano je mnoštvo. Ona govori o jednoj epohi, o jednom vremenu kojeg različiti ljudi doživljavaju na različite načine. U par redaka teksta prepričano je pedesetak godina u životu jedne obitelji. Svjedok je prošlog vremena obilježenog kontroverzama. Priča nas vraća u vrijeme Jugoslavije i mračne strane komunističkog režima.
Da bi priča bila potpuna moramo se vratiti nekoliko godina ranije. Pa ćemo krenuti od djeda i vremena kada je on u kraljevini Jugoslaviji hranio široku obitelj od 23 člana. Djed je rođen iste godine kad i Tito, 1892. To je, zapravo, jedino što ih je povezivalo. Dok je Tito bio proleter, čovjek iz radničke klase, moj djed bio je imućan seljak. Za prilike i mjesto u kojem je živio, bio je gazda. Bavio se zemljoradnjom i u ono vrijeme važio je za uglednog domaćina.
Godine 1928. sagradio je kuću dugu četrnaest metara, u koju su se mogle smjestiti tri prosječne seoske kuće. Bila je to kuća koja je odskakala od drugih. Izgrađena u urbanom stilu s baroknim ukrasima i fasadom koja je bila jedinstvena u široj okolini.
Djed je imao posebnu konjsku zapregu i ćezu, koju je koristio samo za odlazak u grad na pazarni dan. Ti konji nisu radili na polju, bili su paradni. Brižno njegovani s posebnim statusom i svrhom.
Znao je ovršiti po dva vagona pšenice (20 tona), što je u prvoj polovini dvadesetog stoljeća bio ogroman prinos. Bio je domaćin koji je znao naručiti krojača da za sve ukućane skroji kožne kapute. Kaput od kože bio je znak prestiža, privilegija koju su imali samo gazde.
A onda je došao Drugi svjetski rat, a iza njega i poraće koje donijelo novu vlast i nova pravila. Priča o kapitalu i privatnoj svojini naglo je prekinuta. Na djeda su nove komunističke vlasti vršile pritisak da se učlani u zemljoradničku zadrugu. Njima je bilo važno da upravo on, kao najugledniji mještanin, pristane. Jer kad bi gazda ušao u zadrugu, svi bi ostali iz sela pošli za njim.
Ali djed je odbio. Bio je svjestan da zadruga ne može funkcionirati i po logici stvari nije mu bilo prihvatljivo da svoj kapital udruži s ljudima koji nisu imali ništa. Za vrijeme rata nije bio u nikakvim vojnim formacijama, jer je već imao pedeset godina, pa ga nisu mobilizirali. To ga je spasilo od težih progona, ali nije od torture zbog odbijanja ulaska u zadrugu.
Na njega su se obrušili obvezama. Morao je predati državi petnaest tona pšenice. Partijski aktivisti su mu zapalili jednu njivu s pšenicom, da ga spriječe u ispunjenju obveze. Ali djed je uspio, s preostalih parcela skupio je traženu količinu. Predao je sve, a za njegovu obitelj nije ostalo ni zrna pšenice.
No, čim je to učinio, stigao je novi zahtjev: još pet tona. Nije ih imao. Prodao je zadnju kravu, za te novce kupio je pšenicu i predao još pet tona koliko su mu naknadno nametnuli kao dodatnu obvezu. Znao je da vlasti na tomu neće stati, jer im je cilj bio on sam i osveta zbog odbijanja ulaska u zadrugu. I kako je naslućivao ubrzo mu je stigao novi namet. Odlučili su da ga slome do kraja. Da mu nametnu obvezu koju neće moći ispuniti. Bio je stjeran u kut. Konje su mu već oduzeli „u ime naroda“. Nije ima više što prodati.
Nakon što nije mogao ispuniti treću obvezu, uhićen je i proglašen narodnim neprijateljem. Sud mu je konfiscirao cjelokupnu imovinu. Baka i troje djece ostavljeni su na jednom dunumu zemlje (0,1 hektar). Sve ostalo mu je oduzeto, deset hektara oranica, stoku, šumu. Isječeno mu je sve do zadnjeg drveta, a imao je šumu sa hrastovim stablima koja nisu mogla obuhvatiti tri čovjeka kada se uzmu za ruke. Hrastovi su završili kao šliperi na pruzi Šamac–Sarajevo.
Uspostavom višestranačja 1990. godine nove vlasti obećavale su povrat konfiscirane imovine. Ali to se nikada nije dogodilo. Nisu se dogodili baš velike promjene. Vukovi su promijenili dlaku, ali ćud nisu.
Djed je bio osuđen na dugogodišnju robiju s prisilnim radom. Najstariji sin, moj stric, otišao mu je u posjetu. Bio je tada šesnaestogodišnji dječak. Zatekao je svoga oca u ciglani, kako bosim nogama gazi mokru zemlju. Snijeg je lagano provijavao, a hladan vjetar šibao znojna tijela zatočenika koji su iscrpljeni i promrzli, pod prismotrom stražara, pripremali zemlju za ciglu.
Ta slika ostala je stricu urezana u pamćenje. Nije tada shvaćao razmjere okrutnosti, ali je osjećao da je postupak prema njegovom ocu bio drastičan, brutalan, nepravedan. Tek kasnije će razumjeti da su ga polako, ali sigurno, tjerali u smrt.
Djed je obolio u zatvoru. Prehlada, glad, iscrpljenost, sve se skupilo. Njegovo tijelo, nekada snažno i izdržljivo, sada je bilo slomljeno. Iz „samilosti“ su ga pustili kući, prije nego je kazna u cijelosti izvršena. Ali treći dan po povratku, iscrpljen i slomljen, preminuo je. Imao je tek 56 godina.
Njegove sumnje u neodrživost zadruge pokazale su se točnima. Zadruga je propala. Na jednoj zadružnoj meraji od gladi i nebrige zadrugara pocrkali su svi zadružni konji, njih sedamdeset i dva. Kasnije će država proglasiti zadrugarstvo neuspjelim projektom i odustat će se od takvog oblika udruživanja rada i sredstava. Ali za djeda je bilo kasno.
Baka je ostala sama, s troje djece: šesnaest, trinaest i deset godina. Njezin put bio je trnovit, pun briga i odricanja. Svako jutro započinjalo je s mislima kako prehraniti djecu, kako ih odjenuti, kako ih zaštititi od gladi i zime. Njene ruke, već izmorene životom, morale su nositi teret koji je bio pretežak za jednu ženu.
Borila se koliko je mogla. Djeca su joj bila jedina snaga, jedina nada. Ali nakon nekoliko godina i ona je preminula, prerano, ostavljajući djecu da se sama snalaze. Njihova mladost bila je obilježena borbom za opstanak. Naučili su rano da život ne daje mnogo, da se za svaki zalogaj mora izboriti.
Othranili su se, poženili, rodili svoju djecu. Sudskim putem uspjeli su vratiti dio zemlje koja je bila uknjižena na baku, jer ona pravno nije bila osuđena. Zemlja koju je donijela u miraz nije mogla biti konfiscirana. Bio je to mali, ali značajan povratak dostojanstva i bijeg od sigurne bijede.
Život je bio težak na malo zemlje. Svaki pedalj oranice bio je dragocjen, svaka brazda imala je svoju težinu. Zemlja je bila i kruh i teret, i nada i briga. Na toj šaci zemlje trebalo je podići djecu, prehraniti obitelj, preživjeti zimu i dočekati proljeće.
Otac se osamostalio, podigao svoju obitelj i pokušavao je djeci osigurati dostojanstveniji život kakvog on nije imao. Unatoč htjenju i želji da se uspije sav trud, znoj i muka nisu bili dovoljni. Odluka je pala da se ode u pečalbu. Izbor je pao na Njemačku.
Novac zarađen u Njemačkoj cijeloj obitelji je odredio drugačiju perspektivu. Bio je to bijeg od bijede. Ali to je već jedna druga priča koja će biti ispričana drugom prilikom.
Perica DUJMENOVIĆ
