Veliki broj građana iz Bosanske Posavine i šireg područja napustio je svoje domove i otišao u inozemstvo. Ovo nije novi fenomen, no promjene u načinu migracije ukazuju na dublje probleme s kojima se suočavaju stanovnici Bosanske Posavine.
Doduše, Posavci nisu u eksplicitno gorem, ali ni boljem položaju od drugih. Slična sudbina zadesila je mnoge građane s ovih prostora, pa i šire. I prije rata su naši ljudi odlazili vani. Rat devedesetih svakako je učinio svoje. No, u zadnjih desetak ili nešto manje godina bilježimo značajan odliv stanovništva. Austrija, Švicarska, Njemačka i brojne druge uglavnom zapadnoeuropske zemlje postale su novi dom za tisuće Posavaca. Dok su nekadašnji radnici odlazili na Zapad u pečalbu i to mahom privremeno, današnji migranti sele cijele obitelji, tražeći trajno rješenje izvan granica svoje domovine.
Zašto su otišli
Razlozi za ovu migraciju su mnogostruki. Neki su ljudi otišli zbog loše ekonomske situacije koja im nije nudila perspektivu. Drugi su se suočavali s političkom nestabilnošću i nepravdom, a treći su odlučili otići zbog arogantne i neodgovorne vlasti koja nije marila za dobrobit svojih građana.
Naravno, nisu samo ove pobrojane okolnosti jedine koje su dovele do velikih migracija, ali čini se da su one glavne i većina migranata daje baš ovakve odgovore kada ih se pita zašto su napustili svoju domovinu. Ove i druge okolnosti dovode do trajnog iseljavanja, stvarajući velike dijasporske zajednice diljem Europe. Posavska, ali i tzv. balkanska dijaspora su ogromne. Procjene govore da je s područja Balkana u zemlje EU migriralo oko 5 milijuna ljudi.
Kada su Hrvati Posavine u pitanju, procjene govore da je od 165.000 Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo u Bosanskoj Posavini, danas njih manje od 35.000 još živi u Posavini. I to mahom na području Županije Posavske. Područja koja su Daytonom pripala Republici Srpskoj danas su praktično bez Hrvata. Preciznih demografskih podataka nema. Postoje statistički pokazatelji, no uvrijeđeno je mišljenje da su oni nepouzdani i da je stvaran broj onih koji su još ostali u Posavini daleko manji.
Odlazak stanovništva ostavlja i Posavinu i druge dijelove regije demografski osiromašenima. Kompletne obitelji napuštaju svoja ognjišta, što ima dugoročne posljedice na društvo, ekonomiju i kulturu. Posavina se suočava s ozbiljnim demografskim padom, što dodatno otežava situaciju za one koji ostaju.
O važnosti dijaspore
Dijaspora ima ogroman potencijal da doprinese razvoju svoje matične zemlje. Oni koji žive u inozemstvu često imaju potrebna znanja, vještine i financijske resurse koji mogu biti od velike koristi. Osim toga, dijaspora može biti most za kulturnu razmjenu, jačanje identiteta i očuvanje tradicije.
Evo nekoliko bitnih odlika dijaspore kao važnog čimbenika društva:
Ekonomski doprinos: Znamo da dijaspora često šalje financijske doznake svojim obiteljima u domovinu. Doznake dijaspore su važne i čine značajan prihod za cijelu zemlju. Prihod koji stvara dijaspora mjeri se u milijardama eura. Taj novac potiče ekonomski rast, izravno dovodi do smanjenja siromaštva i poboljšava životni standard.
Investicije i poduzetništvo: Iako u Posavini nema velikih investicijskih ulaganja od strane dijaspore, ta mogućnost ne smije biti zanemarena. Ulaganjima bi se otvarala nova radna mjesta, što bi za Posavinu imalo ogroman značaj. Ulaganjem iz inozemstva došlo bi do razvoja infrastrukture i povećanja zaposlenosti.
Kulturna povezanost: Dijaspora svakako pomaže u očuvanju kulture, jezika i tradicija. Kroz različite kulturne manifestacije i događanja, dijaspora održava vezu s matičnom zemljom i promiče kulturnu razmjenu.
Prijenos znanja i vještina: Članovi dijaspore koji rade u inozemstvu često stječu vrijedna znanja i vještine. U razvijenim zemljama spoznaju nove tehnologije i nove informacije, čijom primjenom u domovini mogu značajno pridonijeti razvoju i primjeni inovativnih ideja.
Politički utjecaj: Potencijal dijaspore kada je u pitanju politički utjecaj može biti ogroman, ali je apsolutno neiskorišten. Dijaspora može igrati važnu ulogu u političkom životu domovine kroz glasanje na izborima. Dijaspora može imati jak politički lobi i može kreirati različite političke inicijative, a ima i kapacitet svoje ideje pretočiti u djelo.
Kada je dijaspora dvostruko veća od domicilnog stanovništva, kao što je slučaj u Posavini ili Županiji Posavskoj, njen značaj se dodatno povećava. Važno je da matična zemlja prepozna i cijeni ovaj potencijal te aktivno radi na jačanju veza s dijasporom. No, to se ipak ne događa. Čak se ne može ni iščitati želja aktualne vlasti da s dijasporom uspostavi iole ozbiljniji kontakt.
Što dijaspora može učiniti za sebe?
Kako bi dijaspora mogla postati pravi resurs za svoju matičnu zemlju, potrebno je da se organizira, konsolidira i evidentira. Ključno je stvoriti mehanizme za povezivanje dijaspore s matičnom zemljom. To može uključivati formiranje dijasporskih udruženja, redovitu komunikaciju i suradnju s lokalnim vlastima te stvaranje baza podataka koje prate dijasporu i njihove aktivnosti. Nešto od toga postoji. Imamo brojne zavičajne klubove koji su više ili manje aktivni u brojnim zemljama zapadne Europe. Međutim, njihova sinergija s maticom ne postoji. Svi ti klubovi su više lijek koji liječi nostalgiju za rodnom grudom, a manje sredstvo istinske povezanosti s domovinom. Većina ih djeluje na način kao da su otrgnuti od svoje pradomovine i kao da domovina više ne postoji. Svoj doprinos takvom osjećaju dale su i politike koje u domovini vedre i oblače.
Da bi dijaspora bila učinkovito povezana s matičnom zemljom, važno je poduzeti određene korake. Lokalne vlasti i država trebaju razviti strategije i programe koji uključuju dijasporu u ekonomski, kulturni i društveni život. To može uključivati poticaje za povratak, podršku za investicije u domovini, kao i promicanje kulturnih veza. Zašto to lokalne vlasti ne rade pravo je pitanje za njih. Jer inicijativa za povezivanje domovine i dijaspore leži upravo u strukturama lokalne vlasti. Ako nositelji svih politika nisu zainteresirani, a čini se da nisu, dijaspora može samo dobiti osjećaj kako je nepoželjna i kako nikomu u domovini do nje nije stalo. A tako sigurno nije.
Može li nam poslužiti primjer Irske?
Irska ima nešto manje od 7 milijuna stanovnika. Procjenjuje se da u cijelom svijetu ima između 80 i 100 milijuna osoba koje se osjećaju kao Irci, odnosno koji imaju irsko porijeklo. Država Irska je po pitanju dijaspore uradila ono što mi nismo. A mi nismo, jer našoj vlasti nije stalo do dijaspore. Barem se tako može zaključiti iz ovog što imamo. Usudimo se ovako reći, pa komu bilo pravo, komu krivo. Ali činjenični podaci dovoljno govore o tomu kako se koja vlast brine o svojoj dijaspori. Naime, irski parlament je donio zakon o dijaspori, poznat kao Diaspora Strategy Act. Po tom zakonu „svega“ 3,5 milijuna Iraca ima status osobe u dijaspori.
Mi nemamo nikakav zakon i nitko se ne trudi da ga imamo. Istina, pojedine oporbene stranke u svojim programima imaju tu opciju, ali one su oporbene i nisu u poziciji da nameću svoje zakonodavne ideje. Vlasti nemaju sluha za ovakvim idejama oporbe i tu se sva priča završava.
Pitate se što je sa ostatkom Iraca. Zašto oni nisu dijaspora? Vrlo jednostavno, dali su se asimilirati. Izgubili su irski identitet i preuzeli identitete zemlje domaćina. Naime, irski zakon o dijaspori podrazumijeva registraciju Iraca bez obzira gdje živjeli. Široko rasprostranjena konzularna mreža to im omogućava. Ali da bi se netko registrirao kao Irac, morao bi ispuniti određene uvjete. Mora dokazati svoje irsko porijeklo. Osoba mora imati roditelje Irce ili dokaz da mu je jedno od roditelja rođeno u Irskoj. Naravno, ovi uvjeti nisu jedini i mogu varirati ovisno o specifičnim okolnostima i zakonskim izmjenama. Ali irski primjer može poslužiti kao primjer kako to ozbiljne države i narodi rade.
Rezultati irskog zakona su vidljivi. Povećao se broj birača na izborima za oko 20%. Značajno su porasle investicije iz inozemstva. Zabilježen je i značajan povratak Iraca u domovinu. Također se bilježe napreci u području kulture i drugih sfera irskog društva.
Dakle, jedan lijep pozitivan primjer koji nama može poslužiti kao isproban recept. Zašto se nešto slično ne uradi kod nas… Voljeli bismo i sami znati.
Postoji li još nada?
Rješavanje problema dijaspore iz Posavine zahtijeva koordinirane napore na svim razinama vlasti i zajednice. Važno je prepoznati i cijeniti doprinos dijaspore te stvoriti uvjete u kojima će se osjećati povezani i poželjni u svojoj matičnoj zemlji. Na taj način možemo osigurati bolju budućnost i za one koji ostaju i za one koji su otišli.
Vrijeme ne radi za nas. Godine prolaze i naši građani u inozemstvu svakom godinom postaju sve manje i manje dijaspora, a sve više postaju neki novi Austrijanci, Nijemci, Nizozemci, Švicarci… Važno je žurno djelovati jer vremena na pretek nema. Irski poučak ide u dva smjera. Jedan govori da je nebriga o dijaspori rezultirala gubitkom više od 80 milijuna sunarodnjaka. Ali druga strana medalje govori da nikad nije kasno i da je uvijek pravo vrijeme da se dijaspora organizira i učini dijelom svoje domovine. A našoj domovini je bilo vrijeme davno. Ako već nije bila sposobna zadržati svoje stanovništvo, može se iskupiti na način da dijaspori pruži ruku i susret s dijasporom napravi obostrano korisnim.
Perica Dujmenović
