Što je to nacionalni interes? Tko ga definira, tko ga artikulira, tko ga provodi? U Republici Hrvatskoj, barem formalno, to bi trebao biti državni Sabor, zakonodavno tijelo koje donosi odluke od važnosti za hrvatski narod. No praksa je znala pokazati i nešto drugo.
Još je složenije kada se pitanje nacionalnog interesa postavi u kontekstu Hrvata u Bosni i Hercegovini. Tko odlučuje o njihovoj sudbini? Tko artikulira njihove političke ciljeve? Hrvati u BiH nemaju svoj nacionalni sabor. Nikada nije ni pokušano ustavno rješenje koje bi omogućilo da Hrvati, kao konstitutivan narod, imaju tijelo koje donosi odluke od vitalnog značaja za njihovu zajednicu. Umjesto toga, njihova politička volja razlomljena je između stranačkih struktura, institucionalnih ograničenja i vanjskih utjecaja.
Srbi u BiH imaju Narodnu skupštinu Republike Srpske. Bošnjaci dominiraju u institucijama Federacije. Hrvati imaju Dom naroda, ali to nije tijelo koje može samostalno odlučivati. U njemu se može blokirati ono što se ne želi, ali se ne može izglasati ono što se hoće, bez bošnjačkog konsenzusa. Takav mehanizam ne omogućuje artikulaciju političke volje, nego samo pasivnu obranu od neželjenog.
HDZ BiH, kao najveća stranka među Hrvatima, uzurpirao je instituciju Hrvatskog narodnog sabora, pretvorivši je iz udruge građana u političko tijelo koje okuplja stranački kor. No HNS nema pravnu snagu, niti puni politički legitimitet. U njemu su stranke koje bezuvjetno podržavaju HDZ, dok su svi drugi, oni s drugačijim mišljenjem, praktično isključeni, ignorirani ili nikada nisu ni pozvani. Netko je procijenio da nisu „dovoljno dobri Hrvati“ i da ne bi trebali biti dio HNS-a.
Iz svega navedenog jasno je da postoji ozbiljan institucionalni vakuum. Narod bez tijela koje može artikulirati njegovu volju, bez mehanizma za donošenje odluka, bez prostora za pluralizam. U takvom ambijentu donose se odluke koje definiraju nacionalnu politiku. No je li ta politika zaista izraz volje većine? Ili se zadovoljavaju parcijalni interesi pojedinaca i skupina? Je li politika Hrvata u BiH uistinu hrvatski nacionalni interes ili je možda više u interesu nekog drugog naroda?
Vrijeme je da uđemo dublje u genezu te politike.
Agresija, preuzimanje i stvaranje Herceg-Bosne
Prvi višestranački izbori u BiH iznjedrili su HDZ BiH kao dominantnu snagu među Hrvatima. Bio je to više nacionalni pokret nego politička stranka. Identifikacija Hrvata iz BiH s Hrvatima iz Republike Hrvatske bila je snažna i neupitna. Da je u Hrvatskoj pobijedio HSS, vjerojatno bi i u BiH pobijedio HSS. HDZ je bio simbol nacionalnog buđenja.
No vodstvo HDZ BiH nije odgovaralo svima. Posebno ne kadrovima iz obavještajnog miljea bivše Jugoslavije. U Hercegovini je njihova infiltracija bila lakša, ali u Bosni teža. Hrvati Bosne činili su dvotrećinsku većinu i u većem dijelu nisu dolazili iz tog kruga. Tri pokušaja da se na čelo HDZ-a postavi „provjereni kadar“ nisu uspjela. Četvrti je uspio uz pomoć Mesića, kada je na Saboru HDZ-a BiH izabran Mate Boban, čovjek sa potrebnim pedigreom čiji će izbor zaustaviti čestu promjenu lidera HDZ-a, jer je na tu poziciju došao „pravi“.
Bobanov izbor bio je prekretnica. Sjedište HDZ-a premješteno je iz Sarajeva u Grude. Time je HDZ BiH prekrižio Bosnu i Hercegovinu kao prostor interesa Hrvata. Umjesto toga, okrenuo se srpskom modelu razgraničenja. Sastanak Boban–Karadžić u Grazu 1992. razgraničio je zone interesa. Od tada Hrvati i Srbi više ne ratuju, osim u područjima predviđenim za razmjenu teritorija. Kupres je predan Hrvatima, Posavina Srbima. Sve je izgledalo kao rezultat vojne dinamike, a zapravo je bilo dogovoreno.
Stvaranje Herceg-Bosne bilo je logičan nastavak. Naziv nije slučajan, jasno je tko je u toj priči na prvom mjestu. Odluka o proglašenju donesena je iza zatvorenih vrata u Livnu 1993. Istovremeno su Hrvati povukli mandate iz institucija Republike BiH i konstituirali vlastitu strukturu. Zastupnički dom Herceg-Bosne bio je pokušaj institucionalnog zaokruživanja teritorija.
Je li to bila jedina opcija? Možda. Ali odluke koje su prethodile bile su predodređene. Sukob s Bošnjacima pokazao je da Herceg-Bosna nije bila optimalan odgovor. Izgubljen je velik dio teritorija. Hrvati su ostali na oko 15% BiH i to je danas jedini kapital s kojim se može mahati. Polovinu općina koje je branio HVO preuzeli su Srbi i Bošnjaci. Pod hrvatskom kontrolom ostala su samo područja s izrazitom hrvatskom većinom.
Politika Herceg-Bosne dokinuta je Vašingtonskim sporazumom. Stvorena je Federacija BiH. Je li to bilo bolje rješenje? Isto se može reći – možda. Ali ono što je sigurno Herceg-Bosna je i prije završetka rata napuštena.
Treći entitet: iluzija, kompromis i geopolitička opasnost
Danas se sve glasnije šuška o Trećem entitetu. Ali nitko ne zna njegove granice. Ono što se zna: Hrvati neće dobiti ono što sami žele. Nemaju kapacitete da to uzmu i nitko im neće ništa pokloniti. Treći entitet bi morao bio rezultat kompromisa i taj kompromis bi vrlo izgledno značio gubitak središnje Bosne, Žepča, Posavine. Ostala bi Zapadna Hercegovina i možda još 3–4 općine koje su naslonjene na Hercegovinu.
Po popisu iz 1991. u BiH je bilo oko 760.000 Hrvata. U Trećem entitetu, u najboljem slučaju, bi ih bilo maksimalno 250.000. Je li to nacionalni interes ili nacionalna tragedija?
Treći entitet bi donio povećanje administracije. Ekonomski bi bio neodrživ. Vidimo da Republika Srpska jedva preživljava, a Treći entitet bi bio u još goroj poziciji. Hrvatska nema interes da stalno upumpava milijune eura. Mirovinski sustav bi kolabirao, plaće bi pale, isplate bi bile upitne.
Državna blagajna BiH puni se 60% iz bazena Sarajevo–Zenica–Tuzla. Ostatak dolazi iz ostatka Federacije BiH, cijele RS i Distrikta Brčkog. Ovim je sve rečeno.
Ali Treći entitet nije samo pitanje Hrvata u BiH. To je i pitanje hrvatskog nacionalnog interesa. Hrvatska je sudjelovala u očuvanju BiH jer zna da bi raspad BiH bio zadnji interes Republike Hrvatske. Sve dok postoji BiH kao međunarodno priznat pravni subjekt, zapadna granica Srbije je Drina. Srbija ne smije vojno prijeći tu granicu. U slučaju raspada Bosne i Hercegovine Srbija s punim legimitetom sa svojim vojnim efektivima dolazi na Unu. A odatle joj je Zagreb na dlanu. O ovakvim strateškim ciljevima treba razmišljati 100 godina unaprijed, a ne zanositi se dnevno političkim mešetarenjima.
Treći entitet otvara vrata odvajanju Republike Srpske. RS ne može proglasiti odcjepljenje dok postoji Federacija. Treći entitet bi stvorio pretpostavke da se preglasa odluka o disoluciji BiH i RS + Treći entitet vodili bi ka legitimnom odcjepljenju i raspadu države.
Politika HDZ-a BiH od Bobana do danas dosljedno se kretala u smjeru teritorijalnog zaokruživanja, često pod krinkom zaštite nacionalnih interesa, ali s posljedicama koje su dugoročno oslabile položaj Hrvata u BiH. Taj kontinuitet politike nije rezultat demokratskog konsenzusa, nego odluka uskog kruga ljudi koji su, često bez ikakve javne rasprave, određivali strateške pravce čitavog naroda.
Otuda i sukob s Bošnjacima, koji nije bio neizbježan, nego politički konstruiran. Otuda i pojava Željka Komšića, kao reakcija na zatvorenost hrvatske političke scene. Otuda i sve one svakodnevne trzavice, nepovjerenja i netrpeljivosti koje se godinama gomilaju između Hrvata i Bošnjaka, iako među običnim ljudima često postoji više spremnosti na suživot nego što to političke elite žele priznati.
Naravno da je postojalo prostora za pomirenje, za dogovor, za zajedničku budućnost. Ali taj prostor nikada nije ozbiljno istražen. Umjesto toga, održavane su tenzije, zatezani odnosi, stvarana klima nepovjerenja. Sve s ciljem da se stvori dojam kako je suživot nemoguć, kako je podjela jedina opcija, kako je Treći entitet nužnost, a ne izbor.
A to jednostavno nije točno. Postoje brojni primjeri gdje ljudi žive zajedno, gdje se međusobno pomažu, gdje ih ne dijele nacionalne oznake nego zajednički problemi i svakodnevni život. Politike su te koje stvaraju razdor. One su te koje potiču mržnju, koje zagađuju javni prostor, koje odgajaju generacije u duhu nepovjerenja.
Između magle i odgovornosti
Treći entitet iako bi nekima donio određene benefite vidimo da nije najbolje rješenje. Hrvati se ne smiju zalijetati kao guske u magli. Trebaju dvaput razmisliti. Nepromišljen potez može biti medvjeđa usluga, sebi na štetu, drugima na korist.
Nacionalni interes nije ono što se najglasnije viče. Nacionalni interes je ono što dugoročno štiti narod, prostor, dostojanstvo i mir. A to se ne postiže zatvaranjem, podjelama i iluzijama o etnički čistim teritorijima. To se postiže odgovornošću, hrabrošću da se prizna pogreška, i mudrošću da se ne ponove stare zablude.
Ako hrvatska politika u BiH želi biti vjerodostojna, mora se vratiti narodu. Mora otvoriti prostor za pluralizam, za dijalog, za novu generaciju političkih glasova koji neće biti taoci prošlih dogovora i skrivenih interesa. Jer samo tako nacionalni interes može postati nešto više od interesa pojedinih interesnih skupina.
PeD | DOMOVINA
