Mržnja prema drugima i drugačijima nije nova pojava. Nijedan narod nije imun na nju. No, ti ljudi nisu nužno nacionalisti, premda ih se često olako svrstava među njih. Vrijeme je da razjasnimo pojmove.
U znanstvenom diskursu nacionalizam je višeznačan. Neki ga vide kao afirmaciju nacionalne svijesti, drugi kao prijetnju. Mnogi ga brkaju s patriotizmom, iako to nisu istoznačni pojmovi. Imaju dodirne točke, ali različite korijene i ciljeve.
Prema Lerotiću, nacionalizam podrazumijeva ljubav prema vlastitoj naciji, poznavanje povijesti i kulture, isticanje nacionalnih obilježja i zalaganje za nacionalni prosperitet. U tom smislu, nacionalizam je pozitivan, dok god ne prelazi u isključivost.
Na našim prostorima, nacionalizam je često promatran kroz ideološku prizmu. Komunistička doktrina, osobito nakon Drugog svjetskog rata, oblikovala je percepciju nacionalizma kao prijetnje bratstvu i jedinstvu. Istovremeno, jugoslavenski nacionalizam bio je prihvaćen i institucionaliziran. Paradoks? Ne, to je bio plod ideološke selektivnosti.
Zločini nacističkih logora neosporno su zlo. To nitko razuman ne dovodi u pitanje. No, ono što se često prešućuje ili svjesno zanemaruje jest činjenica da su logori postojali i u Sovjetskom Savezu, pod okriljem ideologije koja se deklarativno borila protiv fašizma. U njima je stradalo više ljudi nego u nacističkim logorima. I tu dolazimo do ključne istine: zlo nije ideološki ekskluzivno. Ono ne bira između nacionalista i antinacionalista, između fašista i komunista. Zločin je zločin, bez obzira tko ga počinio i pod kojom zastavom.
Problem nastaje kada se u javnoj svijesti usadi ideja da su nacionalisti apriorno zli, a oni koji se bore protiv nacionalizma automatski dobri. Takva dihotomija nije samo netočna, nego i opasna. Jer ona opravdava zločine jednih, dok ih kod drugih relativizira. Statistika ne poznaje ideološke iznimke. Broj stradalih ne ovisi o tome jesu li ubijeni pod znakom kukastog križa ili crvene zvijezde. Ovisi o tome da su ubijeni. I to je jedina istina koja mora biti univerzalna.
Nacionalizam u višenacionalnim državama, poput Bosne i Hercegovine, često se promatra s podozrenjem. Tri konstitutivna naroda žive jedni pokraj drugih, a svaka manifestacija nacionalne svijesti može biti dočekana kao prijetnja. No, iskazivanje ljubavi prema vlastitoj naciji uz poštovanje drugih nije destruktivno. Naprotiv, ono je temelj zdravog suživota.
Primjeri iz svakodnevice to potvrđuju. Srbi i Bošnjaci Hrvatima čestitaju katolički Božić. Hrvati i Bošnjaci čestitaju pravoslavni Božić. Svi zajedno čestitaju Bajram. Na društvenim mrežama natječu se u sadržajnosti i originalnosti čestitki. A među njima ima i nacionalista i to ne samo onih umjerenih. Dakle, nacionalizam sam po sebi ne stvara međuetničke probleme. Ratna sjećanja jesu svježa, ali empatija nije iščezla.
Slično se dogodilo i nakon razornog potresa od prije par godina u Republici Hrvatskoj. Poruke podrške stizale su iz cijele regije, pa i od onih koji se deklariraju kao nacionalisti. Slične poruke smo mogli viđati i u drugim primjerima, bilo da su nesretni slučajevi zadesili BiH ili Srbiju. To pokazuje da s nacionalizmom, dok god ne prelazi u mržnju, možemo živjeti. Problem nastaje kada se ideološki ekstremizam, bilo lijevi ili desni, počne predstavljati kao jedina moralna vertikala.
Antifašističke ideologije često se postavljaju kao apsolutno pozitivne, upravo zato što se bore protiv „jedinog zla“ — nacionalizma. No, povijest nas uči da ekstremizam svake ideologije vodi u zločin. Nema ideologije koja u svom ekstremnom obliku nije činila masovne zločine. Pa tako ni one koje se zaklinju u borbu protiv nacionalizma.
Sjetimo se početka rata 1991. godine. JNA, nekadašnji simbol bratstva i jedinstva, raspala se kao mjehurić od sapunice. Oficiri, odgajani u duhu komunizma, nisu stali u obranu ideala na koje su se zakleli. Mnogi su bez zadrške prešli u redove agresora. Nije zabilježen ni jedan slučaj organiziranog otpora unutar JNA protiv razaranja dalmatinskih gradova, iako su ti gradovi bili uporišta partizanskog pokreta, a njihovi stanovnici nekadašnji borci za Jugoslaviju.
Agresija nije došla od deklariranih četnika, nego od komunista. Slobodan Milošević nije bio nacionalist, nego produkt Centralnog komiteta Komunističke partije Srbije. Ratna doktrina potekla je iz Srpske akademije nauka i umjetnosti, institucije duboko ukorijenjene u komunistički sustav. Pa čak i da su se komunisti transformirali u nacionaliste, ostaje pitanje: gdje su bili oni koji su se zakleli na obranu bratstva i jedinstva? Gdje su sinovi partizana iz JNA da kažu nećemo razarati gradove koji su za Jugoslaviju dali svoje živote?
Jer JNA je godinama bila antipod nacionalizmu, institucionalni bastion ideologije zajedništva. Biti oficir u toj vojsci značilo je imati besprijekoran ideološki pedigre. Na vojne akademije nisu primani mladići iz obitelji koje su smatrane nacionalistički orijentiranim. Birani su oni koji su neskriveno pokazivali odanost komunističkom poretku i jugoslavenskom idealu. Upravo zato je raspad tog ideološkog okvira bio toliko šokantan. Bratstvo i jedinstvo, na kojem je JNA gradila svoj identitet, nestalo je bez traga. Oficiri koji su se zaklinjali na očuvanje zajedništva postali su instrumenti razaranja, bez unutarnjeg otpora, bez javnog raskola, bez moralne zadrške.
Gojunci bratstva i jedinstva se nisu pojavili. Neselektivno su tučeni gradovi koji s ustaštvom nisu imali nikakve veze. To jasno pokazuje da nacionalizam nije bio ključna odrednica rata. Glavni instrumenti zločina bili su u rukama komunista, provjerenih Jugoslavena, sinova bratstva i jedinstva.
Zato se s pravom može postaviti pitanje: je li Jugoslavija bila stvarni projekt zajedništva, ili samo ideološka obmana? Mnogi i danas vjeruju u njezin povratak, kao da je riječ o snu koji će se nastaviti čim se probude.
PeD | DOMOVINA
