Uloga muslimana u strukturama Nezavisne Države Hrvatske (NDH) daleko je od marginalne slike koju često nameće suvremena historiografija. Historijski podaci ukazuju na aktivnu i strukturiranu participaciju muslimana u vojnim, političkim i civilnim institucijama ove tvorevine, a njihova uključenost proizlazi iz spoja ideološkog kontinuiteta, geopolitičkog pragmatizma i potreba za zaštitom u vremenu brutalnog sukoba.
Ideja da su bosanski muslimani etnički Hrvati nije rođena u NDH, nego potječe iz pravaškog nauka dr. Ante Starčevića. On je bosanske muslimane nazivao „najčišćim hrvatskim plemstvom“, ukazujući na njihovo slavensko podrijetlo i tvrdeći da nemaju turskih etničkih korijena (Starčević, Izabrani spisi, HIBZ, Zagreb, 1945). Takvo tumačenje nastavili su pravaški ideolozi i prije NDH, a Pavelić ga je preuzeo u konstruiranju državne ideologije. Mile Budak je jasno tvrdio da su „bosanski muslimani rasno najčišći Hrvati“ (Budak, Hrvatski narod u borbi za samostalnu Hrvatsku, 1934). Dakle, muslimani nisu u NDH-u zamišljeni kao zaseban entitet, već kao integralni dio hrvatskog narodnog tijela.
Na vojnome planu, muslimani su činili značajan udio Hrvatskih oružanih snaga. Među njima ističu se trojica krilnika: Salih Alikadić, Junuz Ajanović i Muhamedbeg Hromić. Da podsjetimo, krilnik je bio najviši vojni čin unutar Ustaške vojnice.
U Crnoj legiji, elitnoj postrojbi NDH koja je djelovala u istočnoj Bosni, muslimani su sačinjavali više od 70% njezinih redova (Avdić, Položaj muslimana u NDH, Sveučilište u Zagrebu, 2016;). Bećir Lokmić predvodio je upravo tu formaciju. Lokmić je poginuo već u rujnu 1941. godine. Da nije poginuo, smatralo se da bi Lokmić bio postavljen za glavnog zapovjednika Hrvatske vojske u NDH, jer je imao sve predispozicije.
Nadalje, u ustaškim formacijama kao istaknuti zapovjednici bili su Ibrahim Pjanić, Mehmed Riđanović, Muhamed Hadžiefendić, te posebno poglavnikov miljenik pukovnik-muftija Akif Handžić.
Proustaške vlasti na području Bosne i Hercegovine bila je tako strukturirana da je gotovo sva bila u rukama muslimana.
Ne treba zaboraviti niti druge vojne postrojbe, razne muslimanske vojnice, koje su također bile na strani ustaške NDH, a kojima su zapovijedali pukovnik Avdaga Hasić u Kladnju, u Srebrenici Ismet Bektašević, u Tuzli Nešad Topčić, u Sandžaku Sulejman Pačariz, zatim tu su još Krupa, Novi, Bihać, Prijedor, Banja Luka, itd.
U civilnoj strukturi, muslimani nisu bili samo ukras režima, nego njegov upravljački dio. Džafer Kulenović obnašao je funkciju potpredsjednika Hrvatske državne vlade, a njegov brat Osman Kulenović bio je njegov prethodnik na istom položaju. Ademaga Mešić bio je ustaški doglavnik, a Mehmed Alajbegović ministar vanjskih poslova. Asim Ugljen predsjedavao je Vrhovnim sudom NDH, dok je Alija Šuljak bio poglavni pobočnik u Glavnom ustaškom stanu. Zagrebački muftija Ismet Muftić sudjelovao je u samom proglašenju NDH, jedini musliman koji je tada bio prisutan (Slobodna Bosna, 2018; The Bosnia Times, thebosniatimes.ba).
Dr. Ismetbeg Gavran Kapetanović bio je drugi dopredsjednik Hrvatskog državnog sabora i veliki župan Vrhbosne (Sarajevo), Avdo Abdulah Ferizbegović veliki župan Velike župe Usora i Soli u Tuzli, Husein Alić veliki župan Velike župe Sana i Luka u Banjoj Luci, a Mesud Kulenović (HSS) saborski bilježnik, dok su ukupno 15 Hrvata muslimana bili članovi Hrvatskog državnog sabora. Prof. Hasan Šuljak (HSS) bio je hrvatski poslanik u Budimpešti, a dr. Salih Baljić poslanik u Ljubljani.
Sveučilišni profesor Hamdija Kreševljaković bio je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a predstojnik Zavoda za liječničku lučbu prof. Ibrahim Ruždić. I drugi brojni Hrvati muslimani isticali su se u hrvatskom javnom životu (na pr. književnici prof. Alija Nametak, Salih Alić i Enver Čolaković, ravnatelj kazališta u Sarajevu Ahmed Muradbegović, te slavni zabavni glazbenik Meho Sefić).
Brojni su islamski vjerski službenici koji su podržavali Pavelića i ustašku vlast. Islamski vjerski starješina reis-ul-ulema Fehim Spaho istakao se u iznašanju četničkih zlodjela protiv Hrvata muslimana. Zagrebački muftija Ismet ef. Muftić bio je u travnju 1941.član privremenog Hrvatskog državnog vodstva (umorili su ga partizani g. 1945.). Abdulah Čamo bio je imenovan prvim domobranskim muftijom. Tu je pukovnik-muftija Akif Handžić. Zamjenik reis-ul-ulema, ustaški pukovnik dr. Mehmed Ridžanović zastupao je Islamsku vjersku zajednicu u brojnim svečanim nastupima u NDH, a izaslanstvo muslimanskog visokog svećenstva izdalo je u ožujku g. 1945. izjavu u prilog Nezavisne Države Hrvatske. Brojni su muslimanski svećenici dolaskom partizanske vlasti bili pogubljeni.
Napomenimo da je Pavelić još 1941. dao izgraditi džamiju u Zagrebu. Prema dostupnim izvorima NDH iz 1942. godine u NDH su evidentirane 1173 džamije.
Prema izračunima uglednog povjesničara Vladimira Žerjavića od 75.000 bosanskih Muslimana koji su izgubili život u Drugom svjetskom ratu, čak njih 28.000 poginuli su kao pripadnici Oružanih snaga NDH, 11.000 tisuća kao pripadnici partizana, a 46.000 njih kao civilne osobe. U pogledu BiH Hrvata, bilo je ukupno 64.000 hrvatskih žrtava od čega su 22.000 izgubile život kao pripadnici vojske NDH, 17.000 u partizanskim formacijama, a 25.000 kao civili. (geopolitika.news)
Uz to portal geopolitika.news još navodi da je u Bleiburškoj tragediji i križnom putu stradalo tisuće Muslimana kojima se iz nekih političkih razloga ne odaje potrebna počast, jer kakvi god oni bili, većinom se radilo o nevinim ljudima koji su poubijani bez suda.
Statistički podatci dodatno potvrđuju intenzitet uključenosti muslimana u strukture NDH. Prema analizama koje se temelje na vojnoj dokumentaciji i poslijeratnim procjenama, broj muslimana poginulih boreći se za NDH premašuje broj katoličkih žrtava u istom kontekstu, što ukazuje na duboku involviranost koja nije tek iznuđena ni marginalna (Avdić, 2016).
Motivacija muslimanske elite bila je višeslojna. Osim ideološke bliskosti s pravaškom teologijom, prisutan je bio i strah od četničkih pokolja, osobito u istočnoj Bosni. NDH se mnogima činila kao jedini funkcionalan oslonac protiv srpskih paravojnih formacija. Uz to, antikomunizam je bio duboko usađen u dijelovima muslimanskog društva, što ih je činilo prirodnim saveznicima režima koji je partizanski pokret smatrao egzistencijalnom prijetnjom (Hrvatski Fokus).
Naravno, muslimani u NDH nisu bili monolitna skupina. Dok su jedni podržavali ustaški režim i činili njegovu okosnicu, drugi su ga kritizirali, a treći su se priključili partizanima. No činjenica da su brojni muslimani preuzeli ključne funkcije u vojnoj i upravnoj hijerarhiji jasno pokazuje da njihova prisutnost nije bila slučajna ni pasivna, već rezultat racionalnog izbora koji je odgovarao tadašnjem povijesnom kontekstu.
Broj muslimana na istaknutim pozicijama, kao i statistika stradalih, potvrđuju da se radilo o značajnoj političko-vojnoj komponenti NDH, čiji utjecaj nadilazi uobičajene simplifikacije ovog povijesnog razdoblja.
Povijest ne smije biti alat za dnevnu politiku, već prostor za razumijevanje. Uloga muslimana u NDH ne može se svesti na pogrešan potez ni opravdavanje zločina, već mora biti analizirana kao kompleksan odnos između ideologije, interesa i povijesne nužde. Samo takav pristup otvara prostor za zrelu raspravu i povijesnu odgovornost.
DOMOVINA
