Zašto je kićenje bora i čestitanje Božića za muslimane svetogrđe?
Ovaj tekst sam napisao prošle godine, negdje u isto ovo vrijeme. U cijelosti je aktualan te ga ponovno objavljujem na ovom portalu.
Profesor islamskih nauka i teolog Sanin Musa za beha medije (još prošle godine) je pokušao objasniti to muslimansko svetogrđe: „Bošnjaci koji su razumjeli i spoznali Gospodara neće kititi jelku. Iluzorno je da o takvim stvarima govorimo, ali one su sastavni dio naše vjere, identiteta, samopoštovanja, dostojanstva, časti itd. Znači oni koji su svjesni svoga Gospodara i svoju vjeru obilježavaju, odnosno nastoje živjeti, jelku neće naravno kititi, voditi djecu Djeda Mrazu i slaviti Novu godinu, jer to nije naše i to nama ne pripada i to se kosi s nama.“
Dalje profesor Musa objašnjava: “Mi moramo kao narod imati svoje dostojanstvo, samopoštovanje itd, koje smo mi dobro izgubili. Kod nas se javlja Stokholmski sindrom po mnogim pitanjima i mnogim stvarima, tako da apsolutno smatram da to nije najveći problem, ali isto tako to nije naše i ne pripada nama. Moja nana i pranana i pradedo nisu nikakvu jelku kitili niti su ikakav Božić obilježavali, zatim Novu godinu, Djeda Mraza i slično.“
Je li profesor Sanin Musa u pravu? U jednom jeste, ali u suštini nije!
Djed Mraz, Božić, kićenje bora, 1. siječanj kao Nova godina svakako nisu muslimanska religijska tradicija. To je činjenica i tu se sva priča završava o neprihvatljivosti ovakve tradicije za muslimane.
A zašto profesor Musa nije u pravu i ne samo on nego i svi muslimani koji zastupaju iste stavove, a neki čak i ekstremno radikalnije?
Musa kaže da njegovi stariji nikada nisu kitili nikakvu jelku. Autor ovih redaka je katolik i isto mogu reći: ni moj djed ni moja baka, pa čak ni moji roditelji nikada nisu kitili jelku. Nisu jer jelka, odnosno bor, nisu dio katoličke obredne tradicije. Kićenje bora nema nikakve veze s kršćanstvom i bor se ne kiti zbog toga što je netko kršćanin ili katolik.
Još se zapravo pouzdano ne zna od kada potječe običaj kićenja bora. Smatra se da je riječ o usvojenoj poganskoj tradiciji koja potječe iz ranog srednjeg vijeka. Prvi pisani tragovi vode u 15. stoljeće (Freiburg, 1419.), a u 16. stoljeću običaj su širili luterani u Njemačkoj, odakle se proširio ostatkom svijeta.
Prvo kićenje bora dovođeno je u vezu sa zimskim solsticijem, a tek kasnije običaj je povezan s Božićem. Predbožićno vrijeme i zimski solsticij se kalendarski poklapaju te se tradicija lako ukorijenila diljem Europe i kršćanskog Zapada. Međutim, samo kićenje bora više se dovodi u vezu s početkom Nove godine nego sa samim Božićem.
U kršćanskoj religiji kićenje bora se ne može dovesti u nikakvu vezu s kršćanstvom. I sama Biblija nigdje ne spominje ništa slično. To dokazuju običaji i kod naših starih koji jednostavno nisu znali za taj običaj, a bili su praktični vjernici.
Tek u vrijeme socijalističke Jugoslavije običaj kićenja bora, Djed Mraz i svečani dočeci Nove godine poprimaju veći značaj. Da su isti dio kršćanske tradicije, već bi bili potisnuti u komunizmu, jer religija u socijalističkoj Jugoslaviji nije bila popularna. Nije bila ni zabranjena, ali daleko od toga da bi komunistička vlast prakticirala religijske običaje kao općeprihvatljive.
Kićenje bora kakvog danas poznajemo, pa i Djed Mraz, dio su zapadne kulture. Dobrim dijelom eksponirani kroz kulturu američke filmske industrije i općenito stvorenog konzumerizma i potrošačkog društva koji nisu mogli proći bez glamura i šarenila lampica. A sve je začinjeno obaveznom potrošačkom groznicom i konzumerizmom gdje se Djed Mraz istakao kao pokretač potrošnje. Jer bez Djeda Mraza nema ni poklona, pa tako ni kupovine. A sve je najlakše bilo konstruirati kroz slabost roditelja prema djeci. Ako se u javnom diskursu nametne teza da djeci treba kupiti poklone, onda je teško suprotstaviti se toj tezi. Djed Mraz kao produkt Coca-Cole izvanredno je iskorišten u tu svrhu.
Dakle, kićenje jelke i Djed Mraz nisu nikakav katolički ili kršćanski običaj nego je riječ o populizmu koji je iznjedrio kapitalistički Zapad. Isti taj populizam bio je prihvaćen od komunističke istočne Europe baš iz tog razloga, jer je bio u suprotnosti s religijskom tradicijom i kao takav bio je prihvatljiv sustavima koji s religijom nisu bili na ti.
A što s Novom godinom? Pa ni Nova godina nije eksplicite religijski kult. Riječ je o civilizacijskoj tekovini računanja vremena.
Julijanski kalendar uveo je Julije Cezar 46. g. pr. Kr. Tada se nije mjerilo vrijeme po Kristu nego po godini osnivanja Rima (753. p. Kr.).
Tek je 1582. godine ustanovljen današnji gregorijanski kalendar koji je u velikoj mjeri ispravio greške julijanskog kalendara. Autori gregorijanskog kalendara bili su njemački astronom Christopher Clavius i napuljski fizičar i astronom Alojzije Lilius. Novi kalendar dao je uvesti papa Grgur XIII te je po njemu kalendar i dobio ime.
Taj kalendar se ubrzo proširio cijelom katoličkom Europom. Kasnije su ga preuzele protestantske zemlje, pa na kraju i pravoslavne. S tim da pojedine pravoslavne crkve (ruska, srpska) još svoju liturgiju ravnaju po julijanskom kalendaru.
Danas je gregorijanski kalendar, prije svega kao najpouzdaniji znanstveni kalendar, prihvaćen praktično svugdje u svijetu. On definira da Nova godina počinje 1. siječnja i taj datum je u cijelom svijetu prihvaćen kao civilizacijsko dostignuće i standard koji baštine svi. Jednako recimo kao što su arapski brojevi također prihvaćeni kao najbolje što svijet ima kao formu za zapisivanje brojeva što je također prihvaćeno u cijelom svijetu i nitko ne postavlja pitanje o porijeklu arapskih brojeva, a pogotovo ih nitko ne bojkotira zato što su došli iz islamskog svijeta.
Sve religije i sve kulture nedvosmisleno uvažavaju godišnje cikluse na Zemlji. Godine se smjenjuju jedna za drugom i sasvim je logično da civilizacija ima kalendar koji će mjeriti vrijeme provedeno u godinama.
Jedan dan mora biti početni. Jedan dan mora biti Nova godina. I danas cijeli svijet obilježava 1. siječnja kao početak kalendarske godine.
Muslimani imaju svoj religijski kalendar, tzv. hidžretski kalendar, koji je lunarni kalendar i ravna se prema mjesečevim mijenama. Taj kalendar vidno odstupa od općepriznatog tropskog solarnog kalendara koji je poznat kao najprecizniji kalendar. Gregorijanski kalendar je zapravo solarni kalendar; iranski džalalovski, bahaistički i koptski kalendari također su solarni kalendari.
Religijski kalendari sa stanovišta religije, zbog kojih se i upotrebljavaju, imaju svoj smisao, ali to nikako ne može biti smetnja da pripadnici svih religija uvažavaju astronomski i znanstveno najprecizniji kalendar današnjice.
Posebno je besmisleno stavljati u pitanje upotrebu službenog kalendara u Europi. I apsolutno je nebitno jesu li Europljani kršćani, muslimani, pravoslavci ili su pak ateisti. Za sve njih vrijedi jedan kalendar i to onaj koji se službeno zove gregorijanski kalendar.
I zašto bi bio problem da musliman kršćaninu čestita Božić? Meni kao kršćaninu Božić su čestitali na desetine muslimana. Jednako kao što sam ja svima njima čestitao Bajram. I to svaki put bez izuzetka. To je civilizacijska tekovina i ljudska strana svakog čovjeka.
Završit ću ovaj tekst jednim komentarom kojeg je na društvenim mrežama postavio izvjesni korisnik „Negrin“, a upućen je profesoru islamskih znanosti i teologu Saninu Musi vezano uz njegovo tumačenje da muslimani ne trebaju slaviti Novu godinu:
“U tradiciji Bošnjaka takođe nije: namiještati tendere, zapošljavati stranačke uhljebe, krasti, lagati, varati, prikrivati ubistva, kupovati diplome, trošiti budžetske (narodne) pare netransparentno, ‘Završiti poslove’ itd. 🌲”.
Da, Negrin je u pravu. Toliko je anomalija u društvu koje se debelo kose sa islamskim učenjem, a nisu u fokusu interesa islamskih teologa, dok im je problem što muslimani u srcu Europe žive kao svi drugi Europljani, bilo koje da su vjere. Jer kićenje bora, Djed Mraz i Nova godina nisu kršćanska tekovina nego su tekovina zapadne civilizacije. Posebice se ti običaji njeguju danas u Europi kada je sadašnja Europa religijski najmanje homogena u posljednjih 1500 godina.
Ako se običaji poput kićenja bora ili čestitanja Božića promatraju kroz prizmu religijske dogme, oni se lako pretvaraju u prijepor. No ako ih promatramo kroz prizmu kulture, civilizacije i međuljudske topline, oni postaju mostovi među ljudima, a upravo mostovi, a ne zidovi, trebaju današnjoj Europi.
PeD | DOMOVINA
