U jeku diplomatskih manevriranja i iscrpljujućeg rata, u javnost je procurio nacrt mirovnog plana koji se pripisuje administraciji Donalda Trumpa. Riječ je o dokumentu od 28 točaka koji bi, ako bude prihvaćen, značio kraj rata u Ukrajini, ali i početak novog poretka u kojem Ukrajina, Europa i Rusija zauzimaju jasno definirane, ali duboko asimetrične pozicije.
Što plan predviđa?
Najvažnije točke plana mogu se sažeti u tri ključne premise:
- Ukrajina gubi dio teritorija – Krim, Donjeck i Lugansk priznaju se kao de facto ruski, dok su Herson i Zaporožje “zamrznuti” na liniji kontakta. Dio teritorija postaje demilitarizirana tampon zona pod ruskom kontrolom.
- Ukrajina postaje trajno neutralna – Ustavno se obvezuje na nesvrstanost, odbacuje članstvo u NATO-u, a veličina njezine vojske se ograničava. Ukrajina ostaje nenuklearna država.
- Zapad financira obnovu, ali pod čijim uvjetima? – SAD i EU ulažu po 100 milijardi dolara u obnovu Ukrajine, pri čemu SAD dobiva 50% dobiti od zamrznute ruske imovine. Dio sredstava ide i u zajedničke američko-ruske projekte.
Kapitulacija koju će Ukrajina teško prihvatiti
U nacrtu mirovnog plana koji se sve češće opisuje kao diktat, ne kao dogovor, ukrajinska strana se suočava s nizom bolnih ustupaka, od teritorijalnih gubitaka do trajne neutralnosti. No ono što dodatno zabrinjava jest činjenica da se takav pristup ne kritizira samo u Kijevu, već i u brojnim europskim prijestolnicama. Sve je više glasova koji upozoravaju da se pod krinkom “realizma” zapravo normalizira agresija, a mirovni sporazum pretvara u sofisticiranu kapitulaciju. Ako Europa pristane na ovakav okvir, ne samo da riskira gubitak moralnog autoriteta, već i vlastite strateške pozicije, jer mir koji se temelji na prihvaćanju nepravde nije stabilan, već tempirana kriza.
Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenskij već je izrazio spremnost razgovarati o ovom planu s američkom stranom. Prema izvorima bliskim njemu, sastao se s američkom delegacijom i potvrdio svoju želju da pronađe održiv put do mira, ali samo pod uvjetima koji su pošteni prema Ukrajini.
Ovi uvjeti koje predlaže adminstracija Donalda Trumpa teško da će za Zelenskog biti pošteni i manje je vjerojatno da će ukrajnska strana pristatai na ovaj Trumpov mirovni plan od 28 točaka.
Zašto bi Europa dala 100 milijardi dolara?
Najspornija točka plana glasi: “100 milijardi dolara zamrznute ruske imovine za obnovu Ukrajine; SAD dobiva 50% dobiti.” Postavlja se pitanje: kako se uopće ostvaruje dobit od zamrznutih sredstava? Odgovor leži u pretpostavci da se ta sredstva neće trošiti direktno, već će se ulagati u projekte, koncesije, privatizaciju i zajmove, a američke kompanije bi imale prednost u izvođenju radova.
Još je nejasnije zašto bi Europa trebala dati dodatnih 100 milijardi dolara, bez ikakve garancije o utjecaju na provedbu plana. Pita li se išta Europu? Ili je njezina uloga svedena na financijera kompromisa koji je skrojen drugdje?
Hoće li Europa na to pristati?
Pitanje europskog pristanka na ovakav mirovni okvir nije samo tehničko, već duboko političko. Plan koji Ukrajini nameće trajnu neutralnost, teritorijalne ustupke i obnovu pod tuđim uvjetima, stavlja Europu pred izbor: biti suautor rješenja ili samo financijer tuđe strategije. No da bi Europa pristala, mora najprije znati tko uopće odlučuje u njezino ime.
Jer ako se plan oblikuje u Washingtonu, a europske institucije samo potvrđuju, tada je riječ o geopolitičkom podređivanju, ne o savezništvu. U tom scenariju, europski novac postaje sredstvo legitimizacije, a politički utjecaj puka fusnota. Europa ne mora biti jedinstvena u stavovima, ali mora biti jasna u zahtjevu: ako plaća, mora i odlučivati. U suprotnom, mir neće biti europski, već američki, s ruskim potpisom.
Hoće li Europa ponovno kupovati ruski plin i po kojoj cijeni?
Iako se u nacrtu mirovnog plana energetska pitanja spominju tek usputno, jasno je da bi normalizacija odnosa s Rusijom, uključujući ukidanje sankcija i povratak u G8, otvorila vrata postepenom povratku ruskih energenata na europsko tržište. No pitanje nije samo hoće li Europa ponovno kupovati ruski plin, već tko će to moći, tko će to htjeti i pod kojim uvjetima.
Za neke članice EU, osobito u srednjoj i istočnoj Europi, energetska ovisnost o Rusiji nije samo ekonomsko, već i sigurnosno pitanje. Poljska, baltičke zemlje i dio nordijskih država već godinama ulažu u diverzifikaciju izvora i LNG terminale upravo kako bi izbjegle povratak u energetski zagrljaj Moskve. S druge strane, dio južnoeuropskih i zapadnoeuropskih država, suočen s visokim cijenama energije i pritiskom industrije, možda će biti skloniji pragmatičnom pristupu, osobito ako se ruski plin vrati “u paketu” s mirovnim sporazumom i obnovom Ukrajine.
No plin je samo dio šire slike. Rusija je i dalje ključni izvoznik nafte, urana, gnojiva, metala i žitarica, a europska industrija, od kemijske do automobilske, teško može dugoročno funkcionirati bez stabilnog pristupa tim resursima. Ako se sankcije budu ukidale postupno, kako plan predviđa, Europa će se naći u delikatnoj poziciji: balansirati između moralne odgovornosti i ekonomske nužde.
U tom kontekstu, energetska politika postaje test europske kohezije i strateške zrelosti. Jer ako svaka članica krene vlastitim putem, jedni prema LNG-u iz Katara, drugi prema ruskom plinu, treći prema nuklearnoj energiji, EU riskira ne samo fragmentaciju tržišta, već i gubitak političke snage u pregovorima s vanjskim akterima.
Mir po čijoj mjeri?
Ovaj plan ne nudi mir utemeljen na pravdi, već na ravnoteži interesa velikih sila. Ukrajina gubi teritorij i suverenitet, Europa plaća, a SAD i Rusija dijele dobit i utjecaj. Ako Europa želi biti više od bankomata u ovom procesu, morat će jasno artikulirati svoje interese i imati hrabrosti da ih brani.
Jer mir koji se kupuje tuđim novcem, a kroji bez tuđeg glasa, nije mir nego je diktat.
PeD | DOMOVINA
