Marko Perković Thompson prema očekivanjima u nedjelju je napunio zagrebačku Arenu. Njegov koncert bio je još jedan dokaz da Thompson nije tek pjevač, nego je svojevrsni fenomen. Svaki njegov nastup izaziva euforiju kod publike, ali i refleksnu mržnju kod dijela medija i političkih krugova. Povod ovoj kolumni upravo je ta podijeljenost koja se ponavlja iz koncerta u koncert.
Mediji i „problematični stih“
Lijevi mediji, kada nemaju što drugo prigovoriti, uvijek se vraćaju na početni stih pjesme Čavoglave – „Za dom spremni“. Nije sporno da je taj pozdrav kompromitiran u NDH, ali u kontekstu Domovinskog rata imao je sasvim drugačiju svrhu: podići moral daleko inferiornijoj hrvatskoj vojsci i pozvati na otpor. To je bio poklič otpora, baš kao što se danas u Ukrajini koristi „Slava Ukrajini“, iako i taj poklič ima povijesno kompromitirane konotacije iz Drugog svjetskog rata. Pokliči u ratu imaju svoju svrhu i svoje mjesto. Ukrajincima nitko ne prigovara zbog tog pozdrava. Doduše, svi današnji kritičari Thompsona godinama su bili u mišjim rupama i nisu se usuđivali propitivati pozdrav „Za Dom spremi“. Ali u zadnje vrijeme čini se skupili su hrabrosti pa sve učestalije liječe svoje frustracije napadajući Thompsona iz svih oružja.
Pjesma Čavoglave izvodi se već 34 godine i dugo nije izazivala prijepore. Možda se tako samo činilo. Možda je ta mržnja prema Thompsonu tinjala godinama sve dok se probuđeni jugokomunisti u zadnje vrijeme nisu odvažili koristiti ju kao batinu protiv Thompsona. No Ustavni sud Republike Hrvatske jasno je rekao: uzvik u pjesmi nije nezakonit, jer mu je konotacija u tom kontekstu prihvatljiva. Dakle, pravno gledano, nema spora.
Ideološki predznak mržnje: što se zapravo ne može podnijeti
Mržnja prema Thompsonu nije estetska, nije glazbena, nije čak ni politička u klasičnom smislu. Ona je ideološka. Njegovi protivnici ne mogu podnijeti da postoji izvođač koji okuplja desetke tisuća ljudi oko ideje hrvatske državnosti. Njegova popularnost među masama razbija narativ da je domoljublje „marginalno“ ili „ekstremno“. Svaki rasprodani koncert dokaz je da hrvatska državotvornost nije samo povijesna činjenica, nego živa emocija.
Thompson nije „scenski izazov“, nego simbol kontinuiteta hrvatske državnosti od 1991. On priziva sjećanje na trenutak u kojem je hrvatski narod odlučio i pobijedio. Za one koji žale za Jugoslavijom, taj simbol je trajni podsjetnik da se projekt zajedničke države raspao, i to voljom naroda. Zato se napad ne vodi protiv glazbe, nego protiv značenja.
U javnoj debati sustavno se pokušava zamijeniti uzrok i posljedica: hrvatsko pravo na obranu proglašava se „ekstremizmom“, dok se relativizira agresija koja je potaknula otpor. Thompson, kao glas tog otpora, postaje zgodna meta za moralno prepakiranje povijesti. Ide se po onoj, demoniziraj simbol i oslabi legitimnost sjećanja.
Budući da je Crkvu, kao nekadašnji integrativni faktor Hrvata katolika, danas teže napadati, udara se po drugim točkama zajedništva: domoljubnim ikonama, domoljubnim pjesmama, masovnim ritualima. Cilj je dezintegracija emotivnog tkiva nacije: makni simbole, oslabi pripadnost, fragmentiraj većinu u raspršenost „ukusa“. Thompson time postaje „glavno čvorište“ koje treba stalno kompromitirati.
Svaki put kad Thompson održi mega koncert, ruši se narativ o „marginalnosti“ domoljublja. Masovni odziv potvrđuje da identitetska glazba nije rubna praksa, nego mainstream. To plaši ideološke protivnike jer pokazuje da domoljublje ima demokratijsku težinu, a ne samo povijesnu, nego i kulturnu i političku.
Etikete „desničar“, „ekstremist“, „kleronacionalist“ služe kao prečice za diskreditaciju bez dokazivanja. Jednom kad se oznaka zalijepi, svaka sljedeća vijest filtrira se kroz nju. Zbog toga se uporno ističe „problematični stih“ i ignorira pravni kontekst, umjetnička namjera i publika koja pjesmu doživljava kao moralni poziv na opstojnost.
Prigovori o Thompsonovoj „velikoj i lakoj zaradi“ ili „ neplaćenim porezima“ nisu stvarni argumenti, nego populistički pokušaji moralne delegitimacije uspjeha. U osnovi stoji nelagoda što „državotvorna simbolika“ neumoljivo pokazuje i tržišnu snagu, jer publika dragovoljno kupuje ulaznice za pripadnost, ne samo za pjesmu.
Još uvijek je jaka nacionalna samosvijest kod Hrvata i ona se ne uklapa u poželjni ideološki narativ, posebno ekstremnih ljevičara, o „postnacionalnoj normalnosti“. Thompson remeti tu konstrukciju i zato je na udaru.
Zato se Thompson mrzi. Najmanje zbog neke ratne pjesme, pa ni spornog stiha koji je samo izgovor. Mrzi se jer je postao simbol moderne, neovisne hrvatske države. A upravo to je ono što njegovi protivnici ne mogu oprostiti.
Ljubav i mržnja
Zašto se Thompson toliko voli? Zato što je autentičan. Njegove pjesme nisu industrijski proizvod, nego glas naroda. Ljudi u njima pronalaze identitet, povijest i zajedništvo. Njegovi koncerti okupljaju po nekoliko desetina tisuća ljudi, što nijedan drugi domaći izvođač ne može postići. Ima i drugih pjevača koji pjevaju domoljubne pjesme, ali okupe tek šačicu ljudi. Thompson očito ima nešto u sebi što plijeni publiku.
Zašto se toliko mrzi? Upravo zbog istih razloga. Jer on gradi nacionalni identitet. A to je ono što njegovi protivnici ne mogu podnijeti. Oni ne mrze Thompsona zato što je „loš pjevač“, to je floskula kojom ga žele diskreditirati. Oni ga mrze jer simbolizira Hrvatsku kakvu oni ne žele. To su ljudi koji nikada nisu prežalili Jugoslaviju i koji se ne mogu pomiriti s hrvatskom državom. U komunizmu se udaralo po Crkvi kao integrativnom faktoru, danas se udara po drugim simbolima zajedništva, a Thompson je jedan od njih.
Dvostruki standardi: tko smije, a tko ne smije
Jedan od najočitijih pokazatelja ideološke mržnje prema Thompsonu jesu dvostruki kriteriji. Kada u Zagreb dolazi Lepa Brena, pjevačica koja je za vrijeme rata nastupala pred srpskim vojnicima u Brčkom kako bi ih ohrabrila dok su ratovali protiv Hrvatske i Hrvata, dvorane se pune i nitko ne diže glas. Kada Miroslav Ilić, poznat po pročetničkim pjesmama usmjerenima protiv Hrvata, puni Arenu opet imamo šutnju. Nema medijskih kampanja, nema moralnih panika, nema prozivki.
S druge strane, Thompsonu se kao „krimen“ uzima jedan stih iz pjesme stare 34 godine, nastale u ratu kao budnica i moralna podrška obrambenim snagama. Stih koji je u tom kontekstu imao sasvim drugačiju svrhu, podizanje morala i poziv na otpor. Taj stih postaje povod za neprekidne napade, iako je Ustavni sud jasno rekao da u pjesmi nije nezakonit.
Ovdje se vidi razlika: nije problem što se pjeva, niti tko pjeva. Problem je tko postaje simbol. Lepa Brena i Miroslav Ilić nisu simboli hrvatske državotvornosti i zato prolaze bez otpora. Thompson jest. I zato se na njega obrušava svo ideološko oružje.
Bez političkih govora
Ne treba nitko biti Thompsonov odvjetnik niti pisati kolumnu samo da bi ga branio od neutemeljenih napada. Thompson se u tome sam dobro snalazi. No, kad se govori o fenomenu zvanom Thompson, neutralnost u javnom diskursu gotovo da i ne postoji. Može se pokušati zauzeti distancu, ali teško ju je dokazati. Jednostavno uvriježen je narativ ili si uz Thompsona ili si protiv njega. Upravo zato vrijedi istaknuti i nekoliko zamjerki koje se mogu smatrati opravdanom kritikom, jer one dolaze iz pozicije koja priznaje njegovu snagu, ali ne zatvara oči pred manama.
Nije praktično, pa ni primjereno na koncertima držati govore, bilo koje vrste. A to Thompson u zadnje vrijeme na svojim koncertima sve češće radi. Nisu to dugi govori, ali poruke koje Thompson odašilje sve više imaju političku težinu. Pozornica nije mjesto za artikuliranje političkih stavova. On na to ima pravo, ali glazbeni koncert trebao bi ostati glazbeni događaj i Thompson bi se u okviru koncerta trebao suzdržati od političkih poruka bilo koje vrste. On ima svoje pjesme koje odašilju vrlo snažne i primjerene poruke i sve mimo pjesme može ga samo kompromitirati.
Ikonografija i rituali na njegovim koncertima koji smetaju njegovim protivnicima u skladu su s pjesmama koje pjeva i tu mu se nema što zamjeriti. Možda time nepotrebno naglašava ideološku pozadinu svojih pjesama, ali to je njegov izbor i njegova publika ga u tome slijedi.
Thompson stvara povijest
Thompson je više od pjevača. On je simbol podijeljene Hrvatske. Njegovi koncerti pokazuju da postoji snažna potreba za identitetskom glazbom koja okuplja ljude. Njegovi kritičari pokazuju da postoji ideološki sloj društva koji nikada nije prihvatio hrvatsku državu. Između štovatelja Thompsona i njegovih protivnika postoji jasna razlika, razlika u ljubavi prema Hrvatskoj.
I zato, svaki put kad Thompson napuni Arenu, ne svira se samo glazba. Svira se i povijest, identitet i budućnost jedne nacije.
PeD | DOMOVINA
