Građani Federacije BiH prema podacima Porezne uprave u 2025. godini potrošili su više od 1,56 milijardi KM u kladionicama. To je iznos koji nadmašuje proračune većine županija, a u nekim slučajevima gotovo se izjednačava s ukupnim javnim prihodima. U Hercegovačko-neretvanskoj županiji promet kladionica iznosio je 316,8 milijuna KM, dok je proračun županije za 2025. godinu 420,9 milijuna KM. Dakle, građani su na klađenje potrošili gotovo tri četvrtine vrijednosti cijelog županijskog proračuna. U Županiji Posavskoj promet je 23,9 milijuna KM, dok je proračun Županije Posavske oko 53 milijuna KM. Grad Orašje raspolaže s 15 milijuna KM, što znači da je promet od klađenja u cijeloj županiji veći od proračuna glavnog grada. Ovi podaci jasno pokazuju razmjere: kladionice su postale paralelni fiskalni sustav, koji iz džepova građana izvlači milijarde, dok javni sektor ostaje gladan.
Klađenje kao iluzija izlaza
Klađenje nije samo zabava. Ono je oblik ovisnosti koji se razvija postupno, ali neumoljivo. Ljudi se klade jer traže izlaz iz beznađa, jer im se nudi iluzija brze zarade u društvu gdje su plaće niske, a perspektiva nikakva. Klađenje postaje oblik „samopomoći“ koji zapravo vodi u još dublje siromaštvo. To je začarani krug: što je društvo siromašnije, to je sklonije klađenju, a što se više kladi, to je siromašnije. Sociolozi bi rekli da je to oblik strukturalne ovisnosti, sustav koji održava ljude u podređenom položaju, dok se bogate oni na vrhu.
Ovisnik o klađenju gubi osjećaj za realnost: obitelj postaje sporedna, djeca i supružnik bivaju uskraćeni za brojne potrebe. Novac koji bi trebao ići na hranu, obrazovanje ili grijanje završava na listićima. To nije apstraktna šteta, to su razorene obitelji, djeca koja odrastaju u uskraćenosti, supruge koje žive s partnerima zarobljenima u začaranom krugu kockarske ovisnosti. Klađenje razara tkivo društva, a posljedice se osjećaju generacijski.
Ništa ne opstaje osim kladionica
Posebno je porazno kada se spustimo na lokalnu razinu. U primjeru jednog sela, koji nije usamljen, a koje je nekada imalo 400 stanovnika, trgovina mješovite robe iako prijeko potrebna za svakodnevni život mještana ugašena je, jer je postala nerentabilna. Danas selo ima manje od 150 stanovnika, od kojih je stotinu u trećoj životnoj dobi. Takvi se sigurno ne klade. Pa ipak, kladionica u tom selu radi. Kako?
Fiksni troškovi jedne kladionice odnose se plaće i doprinosi za dvije djelatnice, najam prostora, struja, internet, grijanje, klimatizacija i ti troškovi nisu mali. Ako troškovi opstaje, to znači da postoji stabilan promet. A promet u selu koje jedva preživljava od prvog do prvog u mjesecu može postojati samo ako se novac izvlači iz osnovnih životnih potreba. To je najjasniji dokaz da kladionice parazitiraju društvo i stvaraju siromaštvo.
Politička sprega, a možda i pranje novca
Javna je tajna da su zakoni o oporezivanju kladionica opstruirani, primjerice od strane HDZ-a BiH, i da se iza kulisa odvijaju mutne igre. Kladionice se često spominju kao instrument za pranje novca. Čiji je to novac? Službeno, ne zna se, ali jasno je da se radi o ogromnim iznosima. To objašnjava zašto vlasti šute: jer nisu samo pasivne, nego su aktivni sudionici u održavanju sustava. Kada se zna da građani godišnje uplaćuju više nego što iznosi proračun pojedinih kantona, a vlasti ne reagiraju, onda je jasno da se radi o političko-ekonomskom paktu koji ide na štetu naroda.
I drugdje se ljudi klade. Možda i strastvenije nego ovdje, ali razlika je u razmjerima. Recimo građani Londona ne uplaćuju u kladionice duplo više nego što je proračun Londona. Kod nas je ta disproporcija očita i nenormalna. To pokazuje da klađenje u FBiH nije samo hobi ili zabava, nego sistemska anomalija koja razara društvo.
Šutnja kao saučesništvo
Vlasti znaju za ove podatke. Porezna uprava ih redovno objavljuje. Ipak, političari ostaju nijemi. Umjesto da se bave ovim ozbiljnim problemom, javni diskurs se svodi na trivijalne teme. Kada država uzima mrvice, a građani gube milijarde, to nije samo ekonomski problem, to je moralni skandal. Klađenje u Federaciji BiH nije igra. To je tiha epidemija koja godišnje iz džepova građana izvuče više od 1,5 milijardi KM. To je novac koji bi mogao financirati škole, bolnice, ceste. Umjesto toga, završava u privatnim rukama. Istovremeno obitelji propadaju, a vlast cijelo vrijeme šuti i ne reagira na ovaj ozbiljan društveni porok. Vrijeme je da se o ovoj temi govori glasno i jasno. Jer šutnja kakvu imamo znači prihvaćanje osiromašenja stanovništva kao nekog normalnog stanja. A to ne smije biti normalno.
Kada se pogleda razmjer novca koji odlazi u kladionice, teško je ne povući paralelu s društvima u kojima narko mafija dilanjem droge izvlači milijarde. I tamo se troši ogroman novac, i tamo posljedice po društvo nisu samo individualne nego kolektivne, razorene obitelji, izgubljene generacije, društvo koje tone u ovisnost. Razlike postoje, ali razorna snaga je jednaka. Ako se u našoj zemlji milijarde odlijevaju u kladionice, dok vlast šuti i zakoni se opstruiraju, postavlja se pitanje: jesmo li postali društvo jednako onima gdje karteli upravljaju državom? Jer kada porok postane sistemska norma, a politika ga štiti umjesto da ga suzbija, onda granica između legalnog biznisa i mafijaške strukture postaje opasno tanka.
PeD | DOMOVINA
