Tekst je napisan nakon četverodnevnog obilaska Bosanske Posavine u ožujku 2000. godine
Možda je točna tvrdnja da jedna lasta ne čini proljeće, no hrvatsko povratničko jato ovoga proljeća u okolici Plehana ne čini puno više obitelji. Jedna od njih je obitelj Ilije (1935.) i Ive (1941.) Jukić u Šušnjarima.
Ilija i Iva vratili su se u svoje selo desetak kilometara jugoistočno od Dervente točno 29. studenoga prošle godine. Besmisleno je taj podatak promatrati statistički: Jukići trenutno čine 0,00005 posto od predratnih 36 tisuća Hrvata općina Bosanski Brod i Derventa. Ali možda baš zbog toga, Jukići zavrjeđuju svu pažnju.
Oko Ilijine kuće, na blagim padinama koje su se zavukle pod brežuljke Plehana, miriše svježe preorana zemlja. Laje pas. Blato kolne staze na kritičnim mjestima premošćuju uredno složene cigle. Oko ceste tragovi svježe posječene “dračve”. Za ovih osam godina bagrem je uzeo sebi pola ceste i prorastao mnoge ruševine.
“Radio sam na obnovi samostana Plehan manje od dvije godine. Dolazio sam i pomalo radio oko kuće… i navikao sam se. Srce me povuklo i osto sam”, objašnjava Ilija. “Najprije stariji dolaze, koji su naučili na tvrdo. Jer mlađim kad kažeš ‘nemere’ oni odmah odustanu”.
Osim Ilije, posljednjih mjeseci na ovom dijelu Posavine boravi još nekoliko Hrvata. Radi se o ljudima koji, ispunjajući razne vrste društvenih obveza, pripremaju povratke obitelji. Tako, od ljeta ili jeseni prošle godine vratila su se tri franjevca na Plehan i uz pomoć vjernika i raznih donacija na mjestu bivše konjušnice obnovila legendarni samostan. Također, veći dio vremena u djelomice obnovljenom župnom stanu u Žeravcu boravi fra Anto Tomas. “Kućar”, kako ovdje zovu župni stan, služi kao baza u kojoj se smjenjuju seljani, inače izbjeglice u Slavonskom Brodu. Od ovih dana u Ceru boravi župnik Senjak. Smješten je u kontejner, kao i dežurne posade seljaka u derventskim selima Bunar i Modran.
Dok nam je Ilija toplo pričao, a mi slušali bez potrebe da postavljamo pitanja, navratio je “prvi” komšija Ilija Ćurić (1954.) iz obližnjeg sela Poljari, koji s dvije godine mlađim bratom, također neoženjenim, obnavlja svoju kuću. U Poljarima se uz njihovu, čujemo, obnavljaju još tri kuće. Ilija nastavlja:
“Meni je puno bolje ovdje nego u Slavonskom Brodu, u izbjeglištvu. Drugi neki kažu: ‘Bolje nam je u Hrvatskoj’. Bože mili, što smo napuštali Njemačku, tamo je najbolje, tamo nema ni vjere ni nacije, niti koga boga, ih?!” Tumači Ilija i dodaje: “Odavde je dosta ljudi u Njemačkoj, odavno. Bio sam i ja šest i po godina i meni dosta. Mnogi su otišli za vrijeme rata tamo. Ove naše žene u šali sada kažu: ‘Trebamo blagoslivat Karadžića, jer nas je otjero i sad bolje živimo’”.
Imao je, kaže, sreću da mu kuća nije izgorjela; stradao joj je krov, a onda su atmosferilije učinile svoje. “Kad sam prvi put došo, a ono na krovu se čele nalegle, pa se pitam: ‘Bože, kako ću ‘no skinuti’. Kad ja došo drugi put, a ono nema ni čela ni meda”. Nešto cigle i crijepa dobio je, kaže iz “donacije gospodina Jelavića”.
Spomenuta donacija često se ovdje spominje, no mnogočega je nejasnog oko nje. Zna se da je predsjednik HDZ-a BiH i član Predsjedništva BiH protekle godine obećao pomoć za obnovu “100 kuća” u Posavini.
Predsjednik Zajednice povratnika općine Dervente Ivica Zirdum, čija udruge slovi za izvršitelja donacije, kaže da je predviđen građevinski materijal za obnovu po dvadeset kuća u pet sela. Za sada su u Modranu pokrivene dvije kuće, u pripremi je šest drugih kuća, u Bunaru također prekrivene dvije kuće, u Žeravcu izliveni temelji za dvije kuće, dok je u Brusnici istočno od Bosanskog Broda pokriveno prošle godine 11 kuća, a u Pećniku nedaleko Odžaka obnovljeno 22 kuće. Dakle, ukupno 37!
Ante Jelavić proteklog je vikenda imao promidžbeni nastup u Derventi te, kako javljaju novine, kazao da povratnici mogu računati i na nove donacije. “Pitanje je zna li Jelavić koliko je uopće napravljeno” čulo se među izbjeglicama u Slavonskom Brodu, u maniri koja uvijek nađe opravdanje za “predsjednika”. Ali, nitko nije pitao koliko je novaca dodijeljeno, po kojim normativima se računa donacija, iz kojih izvora su sredstva, koliko je stiglo na odredište i – osnovno pitanje – do kada će se nedužni ljudi lagati?!
“Ljutim se malo i na politiku i na svećenike. Kažu ljudima: vraćajte se. Ma gdje će se vraćati kad nema gdje. Oni, izgleda, više vole one koji se neće vraćati, jer im manje moraju dati”, dodaje Ilija a Iva njegove riječi smiješkom blago potvrđuje.
Ilija se, zapravo, ilegalno vratio. S nekoliko vreća cementa, nekoliko dasaka i puno dobre volje. Njegov povratak ne prate terenci “međunarodne zajednice” poput povratka pedesetak obitelji Bošnjaka u obližnje Kolibe. Oko Ilijine kuće nema rovova za infrastrukturu i šarenih ploča na kojima «međunarodna zajednica» s reklamira svije dobročine. Ilija, jednostavno, hoće-neće, trpi nedostatke pristupa “100 kuća Ante Jelavića”.
“Neko kaže da ne smije doći. Ima i toga. Ja nemam straha. Smrt me jednom čeka u životu: oće li doći prija ili kasnije… jedino me Bog može usmrtiti, a kad – ja to ne znam. Može ovdje u Bosni, može u Njemačkoj”.
“Najgore je što nemaš od čega živit, sit sam konzervi, sad mi je od njiha pročepio želudac. Ma mrsko mi je i govoriti pred ovim koji će se vraćat, jer ako nisi zasio i posadio nemaš šta jest. Ja sam se popravio malo; imam jedno svinjče, dvije kokoši, imo sam tri pa jedna nestala.
To mi je darovo prijatelj, Srbin Živojin Ješić iz Sočanice: troje živadi i pedeset jaja, deset kila masti, deset kila graha….”
Hoće li smetati da mu spomenemo ime, pitamo Iliju.
“On se, kaže, ne boji, pito sam ga, a i on je mene pito: ‘Ilija, oće li ti tvoji zamjerit da ti dođem?’. Biva, bi li da me posjeti zbog nekih ljudi. Neće, reko. Oće li tvoji tebi. Ne bojim se kaže. E reko, dobro”.
Iz prostorije svježe okrečenih zidova na kojima je raspelo i zidni katolički kalendar, u kojoj se nalaze dva kreveta, štednjak na drva i kuhinjski stol, Ilija nas isprati “na avliju”. Umjesto kakvog ljutog rta, po dvorištu se šetala svinja. Kad spazi Iliju primaknu mu se te iznudi od njega novu porciju češkanja po rebrima.
Ivo Lučić | polis.ba
