Njegovo pravo ime je Mladen, ali već odavno to ime nosi težinu tajne, šifru koju rijetko tko koristi. Svi ga znamo kao Suljo. Pisali smo o njemu prije, o njegovom životu u Kopanicama, njegovoj prošlosti koja je vezana za cijelu Posavinu i godine ratovanja. On je istovremeno tipičan i jedinstven, jer se od svih razlikuje po jednoj jednostavnoj stvari – ostao je sam.
Njegovi najiskreniji i najvjerniji prijatelji nisu ljudi, već četiri psa koji mu nikada nisu okrenuli leđa i rijeka Sava koja mu daje trenutke smirenja dok peca. Ne lovi ribu zbog gladi, nego zbog mira. To je njegov način da pobjegne od surove stvarnosti, da u tišini vode pronađe komadić utjehe.
Pisali smo i ranije o Sulji, čovjeku kojeg su njegovi sumještani, suborci, pa čak i oni koji se diče da štite branitelje, ostavili na margini društva. Zaboravljen, zanemaren, ponižen. Živi u kući koju samo on zove “moja kuća”, iako ta kuća nije dostojna ni za životinje, a kamoli za čovjeka.
Njegovi nekadašnji suborci danas okreću glavu kada ga sretnu, ne pozdravljaju ga. Kažu da nije dovoljno socijaliziran, da nije kooperativan, da je sam odgovoran za svoju sudbinu. Kažu da je njegova bijeda njegova greška.
Nekada, dok je postojala humanitarna udruga „Samarita”, njezini su volonteri i donatori bili ti koji su pomagali Sulji i mnogim drugima u Kopanicama, Vidovicama, Jenjiću i šire. Ali Samarita je smetala onima koji su na vlasti, smetala je čak i braniteljskim udrugama, jer su njezini članovi razotkrivali neljudskost, pohlepu i sramotu onih koji su trebali štititi najugroženije.
No, ovih dana, nakon mnogo vremena, Sulji se ukazao tračak svjetlosti. Nada da dobri ljudi ipak postoje.
Jedna gospođa iz Austrije, koja ga se sjeća i pamti njegovu dobrotu, njegovu snagu i osmijeh, javila se s jednostavnom, ali plemenitom željom. Poslala mi je 100 eura uz molbu da se novac iskoristi isključivo za kupovinu hrane i higijenskih potrepština za Sulju. Jedini uvjet bio je da ostane anonimna. Čak ni Suljo nije smio saznati tko je ona.
Prihvatio sam ovaj zadatak sa srcem. Novac sam podigao u konvertibilnim markama, ukupno 195 KM, i za taj iznos kupio dvije velike kutije hrane u Bingu. Krenuo sam prema Sulji. Njegovi psi, jedini vjerni čuvari njegove stvarnosti, dočekali su me lavežom, a on je izašao iz svoje “kuće”, nespretno oblačeći jaknu. Objasnio sam mu da postoji netko tko ga nije zaboravio, netko tko želi da zna da nije sam.
Uporno je pitao tko je ta osoba, želio je zahvaliti. Nisam mu smio reći, jer sam se morao držati datog obećanja. Zamolio sam ga da stane pored paketa i da ga fotografiram. Najprije se nećkao, gotovo se postidio: “Pa vidiš kakav sam, prljav i bradat…”
Nasmijao sam se i rekao mu: “Suljo, pa i ja sam bradat!”
Uz blagi smiješak, ipak je pristao na fotografiranje, ali pod uvjetom da bude samo do pola. Pristao sam.
Kad sam se vratio kući, razmišljao sam o njemu, o njegovoj sudbini, o njegovim danima koji prolaze u tišini, daleko od svijeta. Ne mogu ga zaboraviti. I morao sam opet napisati nešto ljudsko o Sulji.
Suljo nije samo ime koje su ljudi zaboravili. Suljo je čovjek. Suljo je ljudina.
I zato pitam, pitam sebe, pitam vas, pitam vlast, pitam njegove suborce:
Jel’ poznajete Sulju?
P. S.
HVALA gospođi koja ga poznaje, i koja je velikodušno pomogla. Neka joj dragi Bog vrati, sve to višestruko njenoj djeci.
Smiljan ŠOKIĆ | Domovina
