U javnom prostoru Bosne i Hercegovine sve češće se pojavljuje teza da u Bosni žive “Bošnjaci katoličke, pravoslavne i muhamedanske vjere”. Na prvi pogled, ova tvrdnja može djelovati kao pokušaj stvaranja inkluzivnog bosanskog identiteta. No, iza nje se krije duboko problematična ideološka konstrukcija koja negira povijesne, kulturne i političke identitete Srba i Hrvata u BiH.
U vremenu kada se povijest sve češće koristi kao oruđe, a ne kao ogledalo, Bosna i Hercegovina ponovno postaje poligon za identitetske eksperimente. Teze koje pokušavaju redefinirati nacionalnu pripadnost kroz vjersku etiketu ne dolaze iz neznanja, nego iz ideološke ambicije. Tvrdnja da u Bosni žive “Bošnjaci katoličke, pravoslavne i muhamedanske vjere” nije samo lingvistička konstrukcija, to je pokušaj da se poništi povijesni kontinuitet Srba i Hrvata u ovoj zemlji, da se njihova prisutnost svede na vjersku varijaciju unutar jednog naroda.
No, identitet nije matematička formula. On je slojevita struktura sjećanja, jezika, običaja, boli i ponosa. U Bosni, gdje su tri naroda stoljećima živjela u paralelnim, ali isprepletenim svjetovima, svaka simplifikacija je opasna. Jer kad se povijest počne pisati unatrag, najprije strada istina, a potom i suživot.
Od teritorijalnog do nacionalnog identiteta
U javnom prostoru Bosne i Hercegovine sve češće se pojavljuje teza da su svi stanovnici Bosne zapravo Bošnjaci različitih vjera – katoličke, pravoslavne i muhamedanske. Ova tvrdnja, premda naizgled inkluzivna, zapravo je povijesno netočna i politički opasna.
Kuripešićev izvještaj iz 1530. često se koristi kao dokaz da su svi stanovnici Bosne bili “Bošnjaci”. No, taj termin tada označava zemljopisnu pripadnost, ne etničku. Slično kao što bi netko danas rekao “Bosanac” za osobu iz Bihaća, bez obzira na nacionalnost.
Nacionalna identifikacija u BiH se formira kroz stoljeća: Hrvati kroz katoličku crkvu, glagoljašku tradiciju, jezik i političke pokrete. Srbi kroz pravoslavnu crkvu, ćirilicu, epiku i narodnu predaju. Muslimani su dugo bili označavani kao “Turci”, “Muhamedanci”, a tek 1993. formalno usvajaju naziv Bošnjaci kao nacionalni identitet.
Povijesni kontinuitet Srba i Hrvata u BiH je dokumentiran kroz crkvene matice, austrougarske popise, političke stranke i kulturne institucije. Tvrdnja da su oni zapravo “Bošnjaci druge vjere” je povijesno neodrživa.
Negacija kao oblik nasilja
Negiranje identiteta Srba i Hrvata kroz reinterpretaciju vjere kao nacionalnog markera nije samo akademska pogreška, to je oblik simboličkog nasilja. Time se potkopava njihovo pravo na političku zastupljenost, kulturnu autonomiju i povijesnu memoriju.
Asimilacijski projekt pod krinkom inkluzivnosti zapravo pokušava stvoriti “bosansku naciju” pod bošnjačkim imenom. To nije pluralizam, nego hegemonija.
Etnička ravnoteža u BiH je temeljena na konstitutivnosti naroda. Svako narušavanje tog principa vodi ka institucionalnoj krizi i potencijalnoj destabilizaciji.
Povijesni revizionizam koji se koristi za opravdanje ovih teza često dolazi iz političkih krugova koji žele redefinirati BiH kao “državu Bošnjaka”, a ne kao zajednicu tri konstitutivna naroda.
Identitetski slojevi Bosne i Hercegovine
Bosna i Hercegovina nije homogena nacija, nego slojevita zajednica identiteta:
Postoji nekoliko identitetskih slojeva koji jasno determiniraju tezu o jednoj bošnjačkoj naciji u BiH. Svi u Bosni su „Bosanci“ zbog teritorijalnog identiteta, odnosno zbog zemljopisne pripadnosti, bez nužne etničke konotacije.
Katolici, pravoslavci, muslimani su s dubokim povijesnim korijenima, dok su Hrvati, Srbi i Bošnjaci s jasnim političko-kulturnim identitetom. Sva tri naroda jasno obilježava jezik, običaji, folklor i povijesna sjećanja što čini njihov kulturni identitet. Uz to sva tri naroda imaju politički identitet kao konstitutivni narodi koji imaju pravo na zastupljenost i autonomiju.
Pokušaj da se svi ovi slojevi svedu na jedan – bošnjački – nije samo netočan, nego i opasan.
Politička opasnost
Negiranje identiteta Srba i Hrvata u BiH kroz ovakve teze vodi ka delegitimizaciji njihovih političkih prava, kulturne autonomije i povijesnog kontinuiteta. To je oblik simboličkog nasilja koji može imati realne posljedice u institucionalnoj diskriminaciji.
Stvaranje “bosanske nacije” pod bošnjačkim identitetom nije inkluzivni projekt, nego asimilacijski. Umjesto da se gradi pluralistička Bosna, ovakve teze guraju prema homogenizaciji pod jednim etnonimom, što je suprotno Daytonskom ustroju i realnosti BiH.
Povijesni revizionizam koji se koristi za opravdanje ovih teza često dolazi iz političkih krugova koji žele redefinirati BiH kao “državu Bošnjaka”, a ne kao zajednicu tri konstitutivna naroda. To je opasno jer potkopava temeljne dogovore koji su zaustavili rat.
Ova teza nije samo netočna, ona je duboko destabilizirajuća. Povijest Bosne i Hercegovine je povijest paralelnih identiteta, ne jedinstvenog naroda. Pokušaj da se svi vjerski identiteti podvedu pod jednu nacionalnu etiketu je oblik kulturne hegemonije. U pluralnoj državi kao što je BiH, negiranje identiteta drugih nije samo neetično, to je politički destruktivno.
Povijest nije alat za asimilaciju
Bosna i Hercegovina može opstati samo kao zajednica različitih identiteta koji se međusobno priznaju i poštuju. Teza o “Bošnjacima katolicima i pravoslavcima” nije inkluzivna, ona je revizionistička. Povijest se ne smije koristiti kao sredstvo za negaciju, nego kao temelj za razumijevanje i suživot.
U zemlji gdje je mir krhak, a sjećanja još svježa, najopasnije su one ideje koje se predstavljaju kao pomirljive, a zapravo brišu razlike. Jer razlike nisu prijetnja, one su temelj Bosne. Ali samo ako ih priznamo.
PeD | DOMOVINA
