U zemlji gdje povijest nije samo stvar prošlosti, nego trajno poprište ideoloških nadmetanja i sjećanje postaje oružje. Dok se pozivamo na pomirenje, istovremeno biramo što ćemo pamtiti i koga ćemo zaboraviti. Takvo selektivno sjećanje pretvara komemoraciju u još jednu formu manipulacije.
Povod ovoj kolumni je članak koji je nedavno objavio portal Slobodna Bosna, povodom dana sjećanja na žrtve ratnih zločina u Bugojnu. Članak eksplicitno opisuje zločine koje su počinili pripadnici HVO-a nad bošnjačkim civilima, ali ni jednom riječju ne spominje stradanje Hrvata, zločine koje su počinili pripadnici Armije BiH i to u istom gradu, u istom vremenskom okviru.
Bugojno 1993. godine nije bilo jednoznačna crno-bijela slika. Prema dostupnim podacima, u ljeto i jesen te godine, gotovo svi Hrvati iz Bugojna su protjerani. Oko stotinu njih je nestalo ili bilo zatočeno u improviziranim logorima koje je kontrolirala ABiH. Većina nikada nije pronađena. Mnogi su ubijeni, zlostavljani, a njihova prisutnost obrisana iz javne memorije.
Ignoriranjem tih činjenica, medijski narativi poput ovog članka ne griješe samo protiv istine, nego i protiv moralnog minimuma. Kada se priznaju samo „naše” žrtve, a tuđe ignoriraju ili umanjuju, komemoracija gubi smisao i postaje propagandni alat. Pijetet nije kolektivno pravo jedne nacije, nego individualno dostojanstvo svake žrtve, bez obzira na uniformu počinitelja ili ime na nadgrobnoj ploči.
Posebno je zabrinjavajuće kada takvu jednostranost promovira medij koji se percipira kao ugledan. Slobodna Bosna nije jedini, ali je simptom šireg problema: mediji pod utjecajem političkih interesa oblikuju javno mnijenje tako da jedna strana bude isključivo žrtva, a druga isključivo zločinac. U slučaju Bugojna, takva slika ne odgovara stvarnosti. Naprotiv, dostupni podaci i svjedočanstva ukazuju da su zločini nad Hrvatima bili brojniji, sistemski i brutalni, ali se o njima šuti.
Čemu takve politike vode? Njihov interes nije istina, nego kontrola narativa. U društvu koje još uvijek traži stabilnost, kontrola sjećanja postaje sredstvo političkog pozicioniranja. Umjesto da se mediji ponašaju kao korektiv društva, oni postaju produžena ruka ideoloških agendi.
Mnogi čitatelji se često povedu s pričom “tko je prvi počeo”. To nije pitanje za kolumniste, nego za sudove i mjerodavne institucije. Ono što jest pitanje za javnost jeste: kako mediji biraju što će objaviti, a što će prešutjeti? I zašto se zločini nad Hrvatima u Bugojnu, koji su dokumentirani, poznati i bolno prisutni, ne nalaze u tekstovima o sjećanju na žrtve proteklog rata, nego se samo vide tzv. svoje žrtve? Ovaj tekst Slobodne Bosne je pandan na tekstove u srpskim medijima gdje se oplakuju žrtve Srba u Srebrenici, a da se žrtve Bošnjaka i ne spominju. Slobodna Bosna se smatrala uglednim i objektivnim glasilom, ali ovakvim pristupom istini i pravdi sama sebe svrstava u novinarsko žutilo.
To je obrazac koji se ponavlja diljem BiH. Bošnjački mediji ističu bošnjačke žrtve, hrvatski hrvatske, srpski srpske. Time se ne gradi društvo koje pamti, već društvo koje selektivno sjeća. Takav pristup ne doprinosi pomirenju, već učvršćuje etničke podjele i produžuje trajanje konflikta u sferi javnog narativa.
Mediji, ako žele biti društveno odgovorni, moraju imati snage govoriti i o zločinima “naših”. Nema pomirenja bez priznanja. Nema istine bez cijele istine. Prikazivanje jedne strane kao isključive žrtve, dok se prešućuje vlastita odgovornost, vodi ka zatvorenosti, negiranju i novom krugu mržnje.
U zemlji ranjenoj šutnjom, istina je jedina terapija. Ali mora biti cijela istina, ona koja uključuje i Hrvate Bugojna, i Bošnjake Bugojna, i sve nevine koji su se našli na pogrešnoj strani puške, bez izbora.
PeD | DOMOVINA
