U hrvatskom javnom prostoru ponovno se aktualizira pitanje broja žrtava u logoru Jasenovac, jednom od najkontroverznijih simbola Drugog svjetskog rata na tlu bivše Jugoslavije. Tema koja je desetljećima bila tabu, danas se sve češće otvara u znanstvenim i političkim krugovima, potaknuta novim istraživanjima, revizijom arhivskih podataka i javnim debatama.
Nakon završetka rata 1945. godine, komunističke vlasti Jugoslavije provodile su masovne likvidacije ideoloških protivnika. Procjene govore o više od 500.000 pogubljenih osoba bez suđenja. Kako bi se prikrili ti zločini, konstruiran je narativ o 700.000 žrtava u Jasenovcu, koji je poslužio kao ideološki štit i sredstvo kolektivne stigmatizacije hrvatskog naroda.
Na okruglom stolu održanom 28. listopada 2025. u Hrvatskom saboru, pod nazivom „Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca“, povjesničari i istraživači predstavili su niz dokumenata koji dovode u pitanje službene brojke. Među iznesenim podacima na popisu žrtava nalaze se osobe koje su poginule u drugim logorima ili na bojištima kao partizani. Neki su evidentirani kao žrtve Jasenovca, iako su umrli prirodnom smrću godinama kasnije. Postoje slučajevi dvostrukog evidentiranja istih osoba. Logor je imao kapacitet od oko 4.000 ljudi, bez infrastrukture za masovna pogubljenja poput plinskih komora.
Okrugli stol izazvao je burne reakcije. Premijer Andrej Plenković nazvao ga je „svjesnom političkom provokacijom“, dok je predsjednik Sabora Gordan Jandroković naglasio da se događaj ne održava u ime Sabora, već u organizaciji saborskih klubova DOMiNO i Hrvatskih suverenista.
S druge strane, dio srpske političke i medijske scene reagirao je optužbama za revizionizam i negiranje žrtava, čime se pokušava zaustaviti svako kritičko preispitivanje povijesnih podataka. Takav pristup ne doprinosi istini, već učvršćuje mitologizaciju i kolektivnu manipulaciju.
U hrvatskim mainstream medijima, od Jutarnjeg, Večernjeg, Indexa, Net.hr-a do TRIS-a… okrugli stol o Jasenovcu izazvao je lavinu osuda. Nazivan je skandaloznim, revizionističkim, pa čak i kazneno relevantnim događajem, uz pozive da se ispita odgovornost organizatora zbog navodnog negiranja genocida. Saborski zastupnici s ljevice ocijenili su skup kao “jad i sramotu”, dok su neki mediji išli toliko daleko da su sudionike nazvali “beskrupuloznim manipulatorima” koji koriste tragediju za širenje netrpeljivosti.
Ovakva retorika, u kojoj se znanstveni pokušaj preispitivanja brojki automatski tumači kao negacionizam, pokazuje da je hrvatski javni prostor još uvijek pod ideološkim nadzorom narativa koji potječe iz komunističke epohe. Taj narativ ne dopušta nijansirano promišljanje, nego traži ritualnu potvrdu kolektivne krivnje. Strah od slobodnog govora o Jasenovcu, osim u strogo zadanim okvirima, prisutan je već desetljećima, a medijska reakcija na ovaj skup to jasno potvrđuje.
Zanimljivo je da se u sabornici, prema nekim izvještajima, dogodio svojevrsni “bijeg” zastupnika, dok su mediji “zapucali iz rovova”, kako to slikovito opisuje Sladoljev. Ova medijska hajka podsjeća na mehanizme društvene kontrole koji su se koristili i tijekom pandemije, gdje je svako odstupanje od službene linije bilo stigmatizirano kao opasno i neodgovorno.
U tom kontekstu, tvrdnja da je Jasenovac imao samo šest baraka, za razliku od preko 400 u Aušvicu, nije izrečena kao negacija zločina, nego kao poziv na proporcionalno i dokumentirano sagledavanje povijesti. No, takav pristup očito nije poželjan u prostoru gdje se povijest koristi kao sredstvo političke kontrole, a ne kao polje slobodnog istraživanja.
Reakcije medija ne govore samo o skupu, one govore o stanju duha u Hrvatskoj. O tome tko smije govoriti, što smije reći, i kako se povijest koristi da bi se oblikovala sadašnjost. Ako je cilj okruglog stola bio otvoriti prostor za istinu, reakcije pokazuju da je taj prostor još uvijek pod ključem.
Nitko od ozbiljnih istraživača ne negira da je Jasenovac bio logor u kojem su počinjeni zločini. No kritičko propitivanje broja žrtava nije negacija zločina, već pokušaj da se povijest oslobodi ideoloških manipulacija i mitoloških konstrukcija. Hrvatski narod ima pravo na istinu, kao i pravo da se oslobodi kolektivne krivnje koja mu je nametnuta kroz političke narative.
Povijesna legitimnost takvog propitivanja dodatno je potvrđena činjenicom da komunističke vlasti nikada nisu dozvolile sustavna arheološka iskapanja na području logora. Tek su šezdesetih godina provedena ograničena istraživanja, pri čemu su pronađeni skeleti nekoliko stotina osoba. No među ostacima su otkriveni i dijelovi ustaške opreme, što je otvorilo pitanje tko je zapravo bio žrtva, a iskapanja su ubrzo prekinuta. Poznato je da je logor Jasenovac i nakon 1945. bio u funkciji, te da su partizanske vlasti koristile njegovu infrastrukturu za likvidaciju zarobljenih pripadnika poraženih vojski.
Upravo zato je znanstvena revizija popisa žrtava ne samo opravdana, nego i nužna. Ne radi se o negiranju stradanja, već o oslobađanju povijesti od ideoloških balasta koji su služili političkim ciljevima. Istina ne smije biti talac mitova, a narod ne smije nositi stigmu temeljem netočnih podataka. Otvaranje ove teme nije čin mržnje, već čin odgovornosti prema povijesti, prema žrtvama i prema budućnosti.
U nastavku pogledajte što je rečeno na okruglom stolu u Zagrebu.
DOMOVINA
