U selu Matići kod Orašja, 7. kolovoza 1995., osmero djece poginulo je od minobacačke granate ispaljene sa srpskih položaja. Osim njih 8 koji su izgubili mlade živote još dvojica dječaka su preživjela ovaj masakr, ali su ostali s trajnim i teškim invaliditetom. Svi oni bili su tinejdžeri, u dobi kada se život tek počinje otvarati. Njihova smrt nije bila slučajna, ali njihova tragedija se sustavno zaboravlja. Ne daje joj se na značaju, a mainstream mediji pod kontrolom vladajuće oligarhije zatiru svaki trag o ovom zločinačkom događaju. Isti ti mediji ne propuštaju eksponirati jednu drugu tragediju koja vrlo slična ovoj iz Matića.
Trideset godina kasnije, o ovom zločinu se šuti. Praktično i nema medijskih izvještaja i novinskih napisa, osim sporadičnih koji su nastali iz pera onih koji ovaj gubitak posavske mladosti smatraju i osobnom tragedijom. Komemoracije su utihnule, a s njim još više do izražaja dolazi politički muk. Djeca Matića nisu postala simbol nacionalnog stradanja. Nisu dobila status „svetih žrtava“. Nisu ušla u kolektivnu memoriju hrvatskog naroda. Godišnjica njihovog stradanja prošla je u tišini. Ta tišina nije slučajna. Zašto?
Jer se ne uklapaju u narativ politike koja se sama etiketira kao svehrvatska.
Zločin je počinjen s položaja srpskih snaga, a to je, bit će, najveći krimen i zla okolnost zašto se ovaj zločin ne tretira kao drugi slični zločini. Današnja politička logika vladajuće stranke kreirana u „stožernom gradu svih Hrvata“ želi izbjeći svaki sukob sa srpskom stranom. Ide se toliko daleko da ni svetost dječjih žrtava ne zavrjeđuje pozornosti i publicitet.
S druge strane Bošnjaci su im „pogodniji neprijatelji“. Zato braću Srbe treba držati kao „strateške partnere“. Nastavno tomu u našem medijskom prostoru i na Facebook stranicama opskurnih i lažnih domoljuba ističu se samo oni zločini koji služe političkoj svrsi. Isti ti mediji, razni portali, stranice i profili na društvenim mrežama, zvučnih naziva s domoljubnim prizvukom, kao programirano i redovito izvještavaju o jednom drugom zločinu. Pogađate, riječ je o zločinu počinjenom u Vitezu 1993. godine gdje je također poginulo osmero djece. Samo što je stradanje te djece prouzročila granata ispaljena s položaja Armije BiH. Taj događaj iz Viteza se redovito komemorira. Medijski se prati, a stradala djeca su postala simbol stradanja Hrvata u proteklom ratu.
Naravno da se treba sjetiti te djece u Vitezu i osuditi taj bestijalni zločin, ali s pravom se postavlja pitanje zašto djeca iz Matića ostaju za medije, braniteljske udruge, javne i profesionalne promicatelje domoljublja, na koncu i službene politike, nevidljiva? Nije to zbog toga što je pogibija dječaka u Matićima manje tragična, nego zato što se ona ne uklapa u političku matricu.
Režimski mediji sustavno eksponiraju zločine koje su počinili Bošnjaci, dok one koje su počinili Srbi žele pripisati zaboravu. Ne iz neznanja, nego iz političkog interesa. Jer današnja politička strategija „stožerne stranke“ počiva na antagonizmu prema Bošnjacima, dok se sa srpskom stranom njeguje partnerstvo. Zločini se selektivno pamte, jer se selektivno koriste.
To nije samo moralna nepravda prema žrtvama iz Matića. To je i duboko opasna praksa koja razara povjerenje u institucije, medije i samu ideju pravde. Jer ako se sjećanje koristi kao oružje, a ne kao most, onda ono prestaje biti sjećanje i postaje manipulacija.
Djeca Matića zaslužuju da ih se pamti. Ne zbog političke koristi, nego zbog ljudske pristojnosti. Ne zbog nacionalne mobilizacije, nego zbog univerzalne pravde.
Sjećanje ne smije biti selektivno. Jer svaka nepravda koja se prešuti postaje temelj za novu.
To nije samo nepravda. To je izdaja sjećanja.
Djeca iz Matića nisu umrla kad ih je pogodila granata. Umrla su kad smo prihvatili da su manje vrijedna od nekih drugih. Naša šutnja nije samo potpora nepravdi, ona je izdajnički čin koji se ne može ničim opravdati.
Jer ako se žrtve dijele po etničkoj pripadnosti počinitelja, onda se gubi temeljna ljudska osnova pravde. Onda sjećanje prestaje biti čin poštovanja, a postaje alat manipulacije. Onda se mrtvi koriste kao politička valuta.
Naglašavamo ovu nepravdu i političku manipulaciju, jer vjerujemo da istina ne smije biti selektivna. Jer vjerujemo da svaka žrtva zaslužuje dostojanstvo sjećanja. Jer znamo da šutnja nije neutralna, ona je izbor.
Ova refleksija na tragediju u Matićima nije tu da bismo se dodvorili, nego da bismo razotkrili nepravdu koja se kuha u političkim kuhinjama. Ovim tekstom ne želimo provocirati, nego želimo podsjetiti da je pravda bez sjećanja prazna forma. A podjela žrtve na one vrijednije i manje vrijedne je monstruozan politički narativ koji truje naš javni prostor
PeD | DOMOVINA
